Četiri sprovoda i vjenčanje

Ove sam se jeseni napokon uspio oduprijeti magičnoj privlačnosti masovnoga rituala, tj. sudjelovanja u sveopćem podjarivanju plamene orgije koja se i kakva priređuje po grobljima uzduž i poprijeko Hrvatske, na dane i u noćima 1. i 2. studenoga svake godine. Obavezni crkveni i državni, neradni dan, na blagdan Svih svetih i potom, nepropisani, ali još zdušnije od naroda prigrljen Dušni dan, prizivaju desetine, ma što?!, stotine tisuća nečim obavezanih ljudi, da se na te dane na ”svojim” grobovima pomole (ili što?) te da zapale na njima koju prikladnu svjećicu (kao metonimiju one svjetlosti koja će svijetliti u vječnosti).

 

I sve bi bilo dobro tijekom tih katoličkih feštanja (nepoznatih i nepojmljivih odmah preko naše granice prema sjevernim susjedima!) da poigravanje vatrom ne uzbuđuje ljudstvo s onu stranu naturenih im crkvenih klišeja (tko bi nabrojio Sve svete, da čujem?) i posve shvatljivo induciranih, ali uvijek privatnih, turobnih osjećaja. Sa željom da svojim preminulima osvjetljavaju onostrano ništavilo, (tj. raj ili pakao?!), ljudi do paroksizma podjaruju kolektivne lomače, kupajući se u blaženstvu vatrene vrućine, na kojoj se rastaljuju ne samo bezbrojni plastični lampioni, nego izgaraju i njihovi vlastiti osjećaji.

Na dogovorene dane i noći užgati koji plamičak na grobovima pričinjava se kao neko iskupljenje, a to što ti isti grobovi tijekom čitave godine pokazuju da su neobilaženi i nepaženi – to je druga stvar i baš koga briga. Važno je sudjelovati u masovnome ritualu i tako, eventualno, steći bar neku mrvicu otkupljenja. Eto, zašto se godinama sustežem od sudjelovanja u tome makabrističkom ritualu odbijajući religioznu komponentu tugovanja i otklanjajući obavezne geste

 

Na dogovorene dane i noći užgati koji plamičak na grobovima pričinjava se kao neko iskupljenje, a to što ti isti grobovi tijekom čitave godine pokazuju da su neobilaženi i nepaženi – to je druga stvar i baš koga briga. Važno je sudjelovati u masovnome ritualu i tako, eventualno, steći bar neku mrvicu otkupljenja. Eto, zašto se godinama sustežem od sudjelovanja u tome makabrističkom ritualu odbijajući religioznu komponentu tugovanja i otklanjajući obavezne geste.

 

No, pitam se, tko je i otkad za ove rituale smislio i na tržištu ponudio jeftine plastične lampione, koji su zbog svoje pristupačnosti stostruko pojačali ljudsku nesvjesnu želju da neki plamičak – kao metaforu ”duše” – bar jednom godišnje zapale za svoje najmilije (ako ne već i onako paušalno i en gros ne mole za sve pokojnike i posebno za Sve svete!?)?

 

A, da nema tih lampiona – ili – što je bilo prije njihove masovne pojave na tržištu?

 

 

Nekada su ”bolji” grobovi,dakle imućnijih obitelji, imali svoje privatne fenjere u kojima se prigodno moglo pripaliti koju voštanicu ili uljanicu, dok su si oni manje dobro stojeći mogli priuštiti poneku ”dušicu” iliti lumin. Ali kako ovi potonji brzo gasnu na svaki dašak vjetra, to je njihova upotreba postajala sve besmislenija (mada se još može na njih naići). Tako su nekadašnje uljanice, lojanice i voštanice pale u zaborav, a u ovim pomahnitalim grobljanskim vremenima malo se tko usuđuje na ”svoje” grobove instalirati kakvu pretenciozniju svjetiljku, svijećnjak ili slično. I tako smo svi osuđeni na istovjetne bofl lampione jer od dudice u kolijevci do lampiona na grobu, svima nam je isto – plastično doba.

 

Moj svjesni zazor ide otuda što sam svoju prvu svijeću odbio prinijeti na grob Miroslava Krleže, u siječnju 1982. godine. Nitko to ne bi niti znao da nisam sam to napisao, tj. objavio u svojim ”polemikama o mentalitetu postkrležijanske epohe”. Kad sam bio vidio kako je njegov pogreb posvojio tadašnji državno-partijski establišment, zaključio sam da ”što će njemu moja svijeća?”. Ionako su pjesnika pokopali kao generala (što je i sam pokojnik dijelom zaslužio), a ja sam na televiziji pratio prijenos tih lamentacija: ”Nad otvorenim grobom, tužni zbore…” Sad, na stranu moji privatni resantimani, ali ”Bog s Gvozda” uspio je umrijeti ispravno ili na vrijeme, baš u zadnji čas, tj. dok su ”njegovi” bili na vlasti. U tome je smislu i pogledu jedan drugi talentiran pisac baš omanuo, jer kad je umro Antun Šoljan (9. VII. 1993.), onda se na njegovu pogrebu ”nije našao nitko koji bi zastupao Republiku Hrvatsku niti je Društvo hrvatskih književnika u tome smislu dobilo ikakav brzojav sućuti” (kako je Upravni odbor DHK-a žalobno protestirao u povodu smrti ”jednog od svojih najuglednijiih članova”, a za one manje ugledne baš i njih briga!?).

 

Hladni tuš obrazloženja Odbora za naobrazbu, znanost, kulturu i šport Sabora RH stavio je činjenice na pravo mjesto, budući da, napisali su, Uprava DHK ”nije prema uobičajenim pravilima institucionalnoga ponašanja nikakvim dopisom obavijestila ni Sabor, ni Vladu RH, pa ni Odbor…” da je dotični preminuo. Čisto i bistro, evo, valja umrijeti ispravno iliti ”pravilno”, s dostavljenim dopisom (čemu sam se narugao još tada; u SD; 24. VII. 1993.), jer inače nema brzojava sućuti ni govorancija iliti lamentacija. Vjerojatno se zafrkantskome Šoljanu fućkalo za (preko)grobne počasti, ali takve se i ne priređuju za pokojnika, nego za one koji preostaju (neka znaju što ih čeka!).

Moj svjesni zazor ide otuda što sam svoju prvu svijeću odbio prinijeti na grob Miroslava Krleže, u siječnju 1982. godine. Nitko to ne bi niti znao da nisam sam to napisao, tj. objavio u svojim ”polemikama o mentalitetu postkrležijanske epohe”. Kad sam bio vidio kako je njegov pogreb posvojio tadašnji državno-partijski establišment, zaključio sam da ”što će njemu moja svijeća?”. Ionako su pjesnika pokopali kao generala

 

U tome smislu točno je na vrijeme s ovoga svijeta otišao svibnja 1998. Gojko Šušak, pizza-man i ministar obrane RH kojega su posmrtni ostaci bili ispraćeni u dostojanstvenoj povorci od središta grada do Mirogoja, a počastima i govorancijama koje su daleko nadilazile puki vojnički pogreb i utoliko sam ustvrdio da su ”generala pokopali kao pjesnika” (Globus; 3. XII. 1999.).

 

Svakomu njegovo: Krleži vojnički lafet, a Šušku guslari. Ovim već emblematskim hrvatskim sprovodima moglo bi se pridružiti i komemoraciju koja je, malne kao parnasovcu, u rujnu 2013. g. u muzeju Mimara (kad će se u njemu naći koji hrvatski pokojni kulturnjak?) bila priređena preminulom nogometnomu menadžeru Vlatku Markoviću.

 

Nakon četiri sprovoda doživjeli smo i jedno pseudo-vjenčanje, naime, listopada 2013., povratak izgubljene nevjeste Jovanke njezinu ”razmetnom” suprugu Josipu Brozu. Žive ih razdvojili, mrtve ih spojili, kako je rekla Latinka Perović, (Novosti; 25. X. o. g.).

    •  Zaraza kreacionizmom
    •  Spermić smutnje
    •  S. F. – S. N.
    •  Zakon – za jezik polizati!
    •  Od Zeusova Olimpa do Staljinova Kremlja
    •  Grobarizacija
    •  "Inženjeri duše"? Ti bokca!
    •  Sudbina pamfleta

> Svi tekstovi ovog autora