autograf.hr

Nije lako biti Srbin u Hrvatskoj. Nije to problem dvostrukog identiteta koji se rješava Teslinom formulom o srpskom rodu i hrvatskoj domovini. Uostalom, Srbi u Hrvatskoj pretežno govore čistim hrvatskim književnim jezikom, o hrvatskim kraljevima znaju više nego o svetom Savi i Nemanjićima, završili su hrvatske škole i rade u hrvatskim institucijama, plaćaju poreze, važni […]

Svi dobro znaju priču o čovjeku koji viče ”Vuk”, a vuka nema. Kad vuk dođe, nitko čovjeku ne vjeruje. Ja sam mislio da su prijevremeni izbori nužni i očekivao da će se raspisati ljeti ili početkom jeseni 2018. Sve je upućivalo na to.

Pouka ove priče je jednostavna. Prijelazom iz jednostranačkog u višestranački sistem preuzete su i neke mane nekadašnje Partije, preslikane u sve nove stranke i tako multiplicirane.

Andreja Plenkovića pamtim kao izvrsnog studenta, otvorenog, inteligentnog i pristojnog. Na jednoj davnoj međunarodnoj konferenciji (Bernried, Bavarska, 1993.) bio sam impresioniran njegovom vještinom komuniciranja, još više stvaranja prijatelja i značajnih kontakata.

Bio je krasan dan, početak jeseni. Nedjelja. U takvim danima Zagrepčani rado odlaze na izlete, jedu u seoskim krčmama i ljute se na prometne gužve. Nije bio takav dan. Bio je rat i čula se tutnjava topova u daljini.

Nitko ne voli vulgaran život bez zanosa, ustreptalih emocija, juriša na nebo ili ljubavnog grča. Ljudi nisu samo racionalna, već i emocionalna bića.

Nije to idiotsko pitanje kad malo razmislim. Čujem kako neki pričaju o čistoj krvi, o miješanju krvi i o tome da su neke rase nezrele, da se ne bi trebale miješati. Čujem kako imaju jasan stav o tome što su čisti Hrvati.

Ljeto je i pije se pivo. Krigla u ruci ili, još bolje, zelenkasta hladna boca potiču na razmišljanje o svemu i svačemu. Prvo, koliko je danas u slobodi i demokraciji piti pivo postalo pravo, pa čak i patriotska obaveza. Moram podsjetiti kako je borba za tu slobodu trajala desetljeća i kako je tražila žrtve.

Nevjerojatan je stupanj mržnje ljudi prema politici. U samoposluzi, na ulici, u komentarima na Facebooku, studenti – svi mrze politiku i ne vole političare. Ili obratno, ne vole politiku i mrze političare.

Ljutio sam se kad je Leslie Holmes Hrvatsku svrstao u propale države (kvarne države, rotten states). S jednim novinarom iz Freedom Housea sam se ozbiljno posvađao jer sam mislio da je takav izraz, samo blago prikriven akademskom formom, izraz bahatog nerazumijevanja.

Smeta me nešto što je naizgled detalj i verbalna ekvilibristika. Ne prihvaćam i zapravo me smetaju objašnjenja da su Hrvati zdušno prihvatili antifašizam, da su otišli u partizane jer su dobro računali i da smo se tako našli na pobjedničkoj strani. Kaže se da je Hrvatska postala moguća jer smo se našli na strani pobjednika.

Hoće li Kolinda Grabar-Kitarović biti kandidatkinja HDZ-a na sljedećim predsjedničkim izborima? Neki kažu da hoće. Ja mislim da neće. No nitko nije prorok, a ja sam pak poznat po krivim najavama izvanrednih izbora, predviđanjima tko će pobijediti i s kojim postotkom glasova.

Najteže je primijetiti očito. Dogodi se da primijetimo neki fenomen, da je on sasvim očit, ali zbog nekog mentalnog sljepila teško prihvaćamo ono što vidimo.

Klijentelizam i nepotizam nisu nove riječi ni nova pojava. One izazivaju mučninu, bijes i zgražanje. O njima se piše u novinama, postaju dio političkog rječnika i tema Twittera i Facebooka. Spominju ih premijer, Stier, ideolog HDZ, Maras, zvonki glas SDP-a, Most. Naslućujem zaprepaštenje njihovih stranačkih drugova koji su se u tome prepoznali. O uhljebima se […]

Čujem da me neki dragi ljudi prate i čitaju ove kolumne. Kažu mi da su u nedoumici da li se ja zezam ili pišem ozbiljno. Istina, ponekad se zezam, želim da se čitatelj prene i nasmije. Ali zašto poruka ne bi bila uz osmijeh, a ne uz smrtnu ozbiljnost.

Često se petkom nalazim na ručku s prijateljima. Ranije smo svašta pričali, bistrili politiku, svađali se i mirili. Sada osjećam da je neki teški teret grižnje savjesti zaustavio raspravu. I Istanbulska konvencija, koja nas je tako lako posvađala, izaziva šutnju, sijevanje očiju i tihi škrgut.

Meni je sasvim nepoznato tko je bio Saint Bernard Clairvaux (1150.), koji je napisao “L’enfer est plein de bonnes volontés ou désirs”. Put u pakao popločan je dobrim namjerama. Izreka se često koristi kao oprezno upozorenje da dobre namjere imaju i nepoželjne posljedice (R. Merton: The law of unintended consequences).

Iskreno, ja ne vjerujem da postoji Vrag. Ne mogu vjerovati da postoji kao fizička pojava, crn, s rogovima, u obliku pohlepnog jarca. S velikim ustima u kojima žvače grešnike.

Nisam baš neki revolucionar. Samo se trudim izgledati takav. U prosvjedima sudjelujem, volim vikati ”Dolje Vlada”, pišem protestna pisma, privatno i prostačim, na zgražanje žene i rodbine.

Jedna stvar me muči već dugo vremena. Je li društveni razvoj i napredak nepovratan, ireverzibilan? Postoje li neke promjene koje, jednom učinjene, ništa i nitko ne može vratiti. Za neke pogreške i katastrofe to očito vrijedi: mrtvi ne ustaju, zagađena voda ne čisti se sama, vrijeme poluraspada radioaktivnog cezija je 30,1 godinu, izlov tune nepovratno […]