autograf.hr

Ponekad zloupotrebljavam kolumnu i javnosti izlažem i ona pitanja koja inače spadaju u dileme koje se ne iznose javno. Nije pristojno raspravljati o vjeri. Pitati za razloge ili dvojbe. O tome je bolje šutjeti.

Ovaj tekst nastao je nakon čitanja brojnih kritika sudstva na društvenim mrežama. Znam, mnogi će reći da to pišu jadni i frustrirani ljudi koji zagovaraju čistke komunističkih sudaca, lustraciju i smjene. Što se čekalo do sada?

Nastojanje da svemu dam neku razumnu formu, da ne pristajem da su promjene i događaji rezultat slijepog slučaja smatram svojom profesionalnom deformacijom.

Tako sam se osramotio da se toga živo sjećam, iako je prošlo više od dvadeset godina. Sveučilište je štrajkalo. Ja sam štrajkao. Bio je lijep sunčan dan. Ja sam sjeo na elitnu stolicu ispred ”Kavkaza” i uživao. Ljudi bi prolazili i pitali što radim. Ja sam pun ponosa, jer to mi je bio prvi štrajk, […]

Možda sam ovo trebao napisati i ranije. Nešto sam pisao da je predsjednica za HDZ opasan kandidat. Nisam tada bio siguran; nisam pogriješio, to je sada jasno. Razočarala je i lijevo i desno krilo.

Hrvatska je zemlja mrtvih kapitala, ne baš poduzetnih ljudi. Dobri su to ljudi. Trpe lošu vlast. Vlast živi od prodaje onoga što su stvorile prethodne generacije kao da se radi o kolektivnoj renti ovog našeg naraštaja.

Za mene prijedlog da se predsjednik bira u Saboru nije dovoljno radikalan. Donedavno su kandidati licitirali time da predsjednik dobije što više ovlasti jer ne žele biti fikus. Jedan je tražio ovlasti kakve nisu imali ni konzuli u Rimu u slučaju rata; tražio je da bude vojskovođa, glavni sudac i zakonodavac. Nije, začudo, tražio biti […]

Odmah moram priznati da ideja nije izvorno moja. Zna se to ponekad dogoditi da na jutarnjoj kavi nastane ideja koja se onda razvuče u niz varijanti kojima se smijemo. Meni se ideja otprve svidjela, no bio sam ozbiljan i pravio se malo važan svojim znanjem iz knjiga.

Malo me je sram što u 21. stoljeću moram započinjati starim citatom. ”Zamislimo državu u kojoj bi postojali strogi zakoni koji dozvoljavaju  ljudima da govore samo istinu i brane svaku neistinu.

Prije više od dvadeset godina napisao sam članak ”Crime as a Business, Business as a Crime”. Tvrdnja koju branim bila je jednostavna: današnji organizirani kriminal nije pljačka po danu, nasilna i gruba, borba s policijom, prostitucija i prodaja zabranjenog alkohola i droge. Više se može zaraditi prividno legalnim poslovima s kladionicama, nekretninama i noćnim klubovima.

I u idiličnim brakovima dolazi do svađe. Ponekad to nije ništa strašno, ali to su teške situacije u kojima se smjenjuju vika i plač. Da ne idem u detalje, pitanje koje se najčešće postavlja je: tko je kriv? Zašto i tko je prvi počeo?

Naravno da vjerujem u bajke. Ljudi vole bajke ne samo kad su djeca. Možda i više kad su stariji. Neki se rado izoliraju od neugodne stvarnosti, prakticiraju jogu, fanatično navijaju za objektivno prosječan klub, idu na duhovne vježbe i usrdno mole. Ne treba ih prezirati; mnogima je život, objektivno ili ne, prazan, tužan i usamljenički. […]

Za kraj uvijek treba zamisliti neku jednostavnu priču i zaključiti kratkom poukom. Pisanje i jest nekakva igra. Prvo će vam pasti na pamet da se radi o igrama moći  ili možda igrama gladi. Uostalom, naslovi odgovaraju hrvatskoj političkoj i društvenoj sceni, ali ne, ja pojam igre koristim bez scenarističkog predloška, stavljajući naglasak na aktere jer […]

Ulažu se divovski napori da se predsjednički izbori proglase irelevantnima. Sada je ostalo malo vremena i stvar postaje sve jasnija. Tome se i ne bismo trebali čuditi. Istraživanja javnog mnijenja to pokazuju.

Odrastao sam u obitelji u kojoj rat nikad nije prestao. Kada su u naše dvorište pale granate, kada nam je krov razbacan eksplozijom skladišta u Oštarijama, kada su na vrata zakucale izbjeglice iz Saborskog, za moje roditelje to nije bio nikakav Domovinski rat, nego nastavak starog i nikad završenog.

Nepovjerenje u elitu moći je ogromno. Možda se može reći da mase mrze elitu, barem samoproglašene skorojeviće koji ne poštuju pravila, ali ih rado pišu, smatraju se ljudima iznad zakona. Elitu tvore ljudi koji su lukavi i snalažljivi, često primitivni i neobrazovani, ne znaju za Shakespearea i miješaju Irak i Iran, ali su uporni u […]

Znam da su pesimisti dobro informirani optimisti. Pa što? Što su takvi učinili? Samo su se žderali, uzrujavali i njurgali. Bili su razumni. Često su umirali od sasvim neopravdanih strahova, bili su realni, šutjeli i nisu napravili ništa krivo.

Uvijek u vremenima kraha režima osjetim neku tugu. Znam da bi se trebao veseliti propasti trulog, korumpiranog sistema i osjećati neku sreću i zadovoljštinu time što im se događa. Znam da osjećaju paniku, jedna loša vijest sustiže drugu. Nema više nadobudnih dragovoljaca koji se tuku za svaku poziciju.

Živimo u doba kvarnih ministara i vlasti koja ostaje bez podrške, pa kupuje većinu u Saboru, daje obećanja koja ne izvršava, izbjegava reforme, a voli svjetska prvenstva. Prošle godine uspjesi nogometaša su je spasili. Očekuje se vruće ljeto i poplava radosnih vijesti o tome kako nam je dobro.

Politika i kuhanje imaju toliko toga zajedničkog. Iako doktori brane sol, bljutavu hranu ljudi ne vole. Volimo pak slane inćune, zubaca u soli, police solimo grubo. Neki vole jake začine. Moja majka radila je tako ljut ajvar da bi on bio poslastica u Meksiku. Neki vole slabo, neki jače pečeno. Nekima zagori fritaja jer propuste […]