autograf.hr

U evanđeljskoj prispodobi o najmodavcu i najamnicima (Matej 20, 1-16) riječi je o pravim najamnicima koji na tržnici čekaju da ih tkogod unajmi za posao i o pravom najmodavcu koji ih unajmljuje. Poruka same prispodobe nije eshatološka ni soteriološka, nego se tiče ekonomije i društvenih odnosa. Nije riječi o spasenju u budućem svijetu, nego o […]

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju, vrlo aktualnu kolumnu, zbog spriječenosti autorice). Svaka kriza nas nečemu uči. To najčešće ne primjećujemo odmah. Vidimo kasnije. Kad prođe i kad njezine posljedice uspijemo integrirati u naš život i krenuti dalje. Stoga bi se trebalo već sad pitati ne što nam oduzima, nego čemu na uči.

Kršćanima, i ne samo njima, ne bi trebala biti strana misao da smo, mi ljudi, ma koliko da nas je, uzajamno povezani kao članovi jedne obitelji te da se od zdrave obitelji očekuje uzajamno uvažavanje, briga i odgovornost svih članova jednih za druge. Gotovo da se čini neobičnim da o tome uopće treba govoriti. Međutim, […]

Pokušati rekonstruirati povijesnoga Ješuu (Isusa, op. ur.) ne znači svesti ga na Židova prvog stoljeća. Svrha rekonstrukcije jest jednostavno upozoriti na Ješuinu ukorijenjenost u njegovoj vlastitoj tradiciji.

Htjeli ne-htjeli nalazimo se usred radikalnih paradigmatskih promjena. Thomas Kuhn je tako nazvao promjene u povijesti znanosti, obrate od ptolomejskog do kopernikanskog, ili od newtonovskog do einsteinovskog načina mišljenja. ”Normalna paradigma” je način na koji se, prema Kuhnu, misli znanost u danom povijesnom trenutku. No, to jednako vrijedi za kulture (uključujući religije), ekonomije i politike. […]

Dok ovo pišem 16.708 osoba je potpisalo peticiju na ovoj web stranici.  Potpisi daju potporu Anne Soupa u njezinoj kandidaturi za biskupa Lyona te će, zajedno s popratnim pismom kandidatice, biti predani papi Franji.

Prigodom pete obljetnice objavljivanja enciklike Laudato Si. O brizi za naš zajednički dom te u kontekstu pandemijske krize u kojoj se potvrđuje važnost pitanja što ih je enciklika bila otvorila, papa Franjo je, na inicijativu Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, u nedjelju, 25. Svibnja pozvao cjelokupnu Crkvu da sljedeću godinu posveti promišljanju i aktivnostima […]

Naša je civilizacija postala civilizacijom brzine. Sve smo brže stvarali svijet u kojem živimo: naprezali sebe i svoje okruženje da proizvodimo što više, da mnoštvo aktivnosti stisnemo u jedan dan, sat, minutu.

Kojom bismo riječju mogli sažeti temeljne biblijske događaje? Jedan od odgovora svakako jest: Izlazak ili oslobođenje od ropstva.

Svaka kriza nas nečemu uči. To najčešće ne primjećujemo odmah. Vidimo kasnije. Kad prođe i kad njezine posljedice uspijemo integrirati u naš život i krenuti dalje. Stoga bi se trebalo već sad pitati ne što nam oduzima, nego čemu na uči.

Pisala sam već u nekoliko navrata o pojedinim svećenicima i duhovnim autoritetima te emocionalnim i seksualnim zloporabama žena u Crkvi, točnije: o zloporabama duhovne moći kakvu su ti autoriteti dobili od Crkve. Preplavljeni vijestima o pedofilskim skandalima, zanemarili smo žene.

S golemom se radoznalošću očekivao dokument pape Franje kao njegova zaključna riječ nakon izvanredne Biskupske sinode na temu Amazonije održane u listopadu prošle godine.

Prošlo je sedam godina otkako je Joseph Ratzinger odustao od papinske službe. Rekao je da će se posvetiti kontemplaciji i molitvi.

Bilo je na blagdan Trojice mudraca bačenih ubijenih jelki oko kontejnera. Možda zato da bi njihovi bacači, tko zna komu, pokazali da ih se, premda liturgijsko božićno vrijeme još traje za katolike, ne tiče ako se Isus još komu rodio.

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autorice). Vjera je osobni odabir, ne toliko skup uvjerenja o Bogu, koliko povjerenje u Njega, u Njegovo milosrđe i raspoloživost za čovjeka.

Biti svet znači biti cio, cjelovit. Kao na početku. Sve stvoreno – zvijezde i planeti, zemlja i nebo, biljke i životinje, čovjek i njegova sjena dobro je, štoviše “veoma dobro”. Pokret stvaranja čin je Božjega samoočitovanja, njegovo utjelovljenje u stvorenome.

Ako je onaj koga najčešće imenujemo Bogom negdje skriven, onda je skriven u religijama, skriven od nadzora kojim se nastoji otajstvo upregnuti u liturgiju, nutarnje znanje u uvjerenja, a neizrecivo u dogme.

Povjerenje u Boga ne proishodi iz uvjerenja, nego iz čuvstva za neizrecivo. Čovjeka kojega, makar i nerazgovjetno, ne dirne prizor lijepoga krajolika ili mu pogled malenog djeteta ne izmami osmijeh, dakle tko se ne odaziva svom čuvstvu za neizrecivo, gotovo da ne bismo mogli nazvati čovjekom.

Nedavno se (24. kolovoza) navršilo sedamdeset šest godina od smrti filozofkinje i mističarke Simone Weil (1909-1943). Nije okrugla obljetnica, ali svaka je prigoda dobra da se prisjetimo njezine misli.

Čitati Tomino evanđelje i intelektualan je i duhovan izazov. Intelektualan zbog toga što propitujući kako i gdje je živjelo to evanđelje i zašto je osuđeno kao heretičko, otkrivamo složenost nastajanja kršćanstva kakvoga poznajemo. Duhovan zbog onoga što u njemu možemo otkriti za svoj vlastiti duhovni put.