autograf.hr

”Nemojte dopustiti da vas obeshrabre oni kojima ništa ne predstavlja ni hrvatska država ni hrvatske institucije”. Ne, krivo, nije to citat zapjenjenog Franje Tuđmana. Ali tako zbori osoba koja nas vraća u devedesete i koja je jučer zaratila sa hrvatskim medijima i novinarima. Naravno, ne sa onim šupačkim, već s normalnima među nama.

Primjer predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i njezinog misterioznog posjeta SAD-u pruža odlično objašnjenje aktualnog urušavanja povjerenja birača i javnosti u politiku i političare, osobito na vodećim pozicijama.

Godina je 2001, eno nas u kupeu vlaka Zagreb-Beograd, koji je jednom davno nosio Matoševo ime, kako se vozimo na književnu priredbu u Beograd, ispraćeni pogrdama i proklinjanjima komunističkog ministra kulture Antuna Vujića, koji je u svemu tome vidio antipatriotski čin.

Doista, doživjeli smo epifaniju: nismo je čuli ni vidjeli dobrih sedam dana, a onda se dogodilo Bogojavljanje, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović oglasila se iz Washingtona i napokon objasnila gdje je bila i što je radila na putu koji nije bio najavljen i za koji čak ni premijer nije imao suvisle odgovore.

Hrvatska pravoslavna crkva se javlja se u Hrvata ništa manje nego 155 godina – ali svejedno još nije pustila korijen. Stoga je korisno vidjeti, na temelju dosadašnjih iskustava, kakav je i čiji to (bio) projekt.

“Gospodo, odjebite!“ Tim je riječima Marko Jurič iz Projekta Velebit završio najavu javnog obreda koji je ta organizacija u petak priredila na zagrebačkom Cvjetnom trgu zajedno s nepostojećom Hrvatskom pravoslavnom crkvom, a pod nazivom “Veliko posvećivanje vode povodom blagdana Bogojavljanja”.

Jučer smo svjedočili najvećoj blamaži Predsjednice Republike Hrvatske. Kolinda Grabar-Kitarović se pristala slikati za HTV tako da u kadru iza nje bude Bijela kuća ne bi li se ostavio dojam da je ona u Washingtonu radila baš nešto važno i relevantno za državu hrvatskih morona kojima se pet dana prodavala šuplja priča da je KGK […]

Saborski zastupnik Mosta Miro Bulj pozdravio je, pamtimo, i to vrlo grlato, odluku Ustavnog suda o Uredu bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića poručivši kako je ona potvrda stava njegove stranke, ali i njega osobno, kako je taj ured suvišno opterećenje za državni proračun.

Hrvatskim građanima uskraćena je informacija o tome što predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pet dana radi u SAD-u, iako prema Zakonu o sprečavanju sukoba interesa ”građani imaju pravo biti upoznati s ponašanjem dužnosnika kao javnih osoba, a koje su u vezi s obnašanjem njihovih dužnosti”.

Koja je razlika između Mladena Grdovića i Andreja Plenkovića? Pa Grdović je barem svoj jaguar zabio u zid. A koja je sličnost? Obojica su zamagljenog uma sjela za volan.

Godinu na čijem početku su politički manipulatori zazivali reforme, štednju i rezove, ispraćamo, evo, raspravom trebamo li kupovati borbene avione. Ranije smo već kupili haubice, helikoptere i predvidjeli povećan proračun za vojsku. Susjedi su također nabavili avione i višecijevne raketne bacače.

Točno se može identificirati trenutak kojim je otpočelo presudnih stotinu dana u političkoj karijeri Andreja Plenkovića. Taj se trenutak dogodio u 18 sati poslijepodne, 28. svibnja 2016. Dogodilo se u zagrebačkoj dvorani Vatroslav Lisinski, tijekom popodnevne sesije 18. općeg izbornog sabora Hrvatske demokratske zajednice.

Došlo neko takvo vrijeme (napisao bi Igor Mandić) da se veliki trgovački lanci reklamiraju tako što svoje mušterije obavještavaju da ne rade blagdanom.

Reakcija Antifašističke lige RH na privođenje aktivista Inicijative mladih za ljudska prava na informativni razgovor U demokratskoj državi u čijim temeljima su vrijednosti na kojima je izgrađena EU, pa i država u čijem Ustavu je ZAVNOH na informativni razgovor u policiju bile bi pozvane osobe koje u neposrednoj blizini najstrašnijeg ustaškog logora iz Drugog svjetskog […]

Za početak, ne bi bilo zgorega prisjetiti se nekih prijesnih, očevidnih činjenica. U Zagrebu, su održane neofašističke demonstracije u kojima se izvikivalo nacistički slogan i pozivalo na protjerivanje jedne nacionalne manjine.

Plenkovićeva Vlada odlučila je odriješti praznu kesu i otkupiti od MOL-a njihovih 49,08 posto Ine. To je oko 15 milijardi kuna.

Vjerojatno nimalo slučajno baš uoči božićnih blagdana premijer Andrej Plenković podijelio je ključeve više od stotinjak novih automobila najtežim ratnim invalidima.

Među prašnjavim kutijama na tavanu još ćete naći napukle stare ukrase za božićnu jelu, sjajnocrvene i plave i zelene kugle i šiljke, srebrene i zlatne vrpce, zapetljane nizove neispravnih lampica i oljuštene plastične ovce i magarce.

Jutro u kvartovskom kafiću. Otvaram kompjutor, svijetlom se jabučicom predstavljam svijetu, i zvjernem na okolne stolove, tek da znam s kime sam tu. Za okruglim stolićem pet žena, od trideset i pet do pedeset i pet godina, sitnograđanskih pojava, u jeftinoj konfekciji, brzo sređenih frizura i fizionomija.

U Hrvatskoj političkoj mitologiji postoji nekoliko pojmova koji se često doživljavaju poput obećanja izbavljenja. Zemlji kojoj, kako ide narativ često podržan božanstveno površnim medijskim prilozima, tako loše ide, a koja bi mogla biti “mala Švicarska” samo da nije zlih&loših političara, te isto takvih velikih stranaka ljevice i desnice.