autograf.hr

Nikako ne mogu ući u njihovu kožu i glavu svih tih hrvatskih, srpskih, francuskih, mađarskih, engleskih, njemačkih i ne znam kojih i čijih sve još nacionalista da bih razumio njihovo oduševljenje pojavom, likom, djelom i tek naslućenom politikom novog američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Na zagrebačkom Kaptolu, ispred franjevačkog samostana, prije šest godina podignut je jedan mali spomenik. Povod je bila dijamantna obljetnica svećeničkog ređenja fra Bonaventure Dude. Taj veliki čovjek, znanstvenik i redovnik, kao vjeran sin svetog Franje Asiškog u vjeri, pjesništvu i skromnosti, sigurno ne bi dao da mu se živom, pred vlastitim samostanom podigne spomenik.

Ovo je nešto o čemu će se pričati i što će trajati, a mi ćemo, dok god budemo živi, ponosno moći reći: to je izgrađeno u naše vrijeme. Navedenim riječima sažela je njemačka kancelarka Angela Merkel prošle srijede navečer, u Hamburgu, svoje oduševljenje novom koncertnom dvoranom čijem je otvorenju prisustvovala. Rekla je to pred televizijskim […]

Ja sam rođen ovdje i osjećam se Zagrepčanin – kaže Paul Schreiner, glavni lik prve epizode dokumentarne serije Stambeno pitanje koja je prvog ponedjeljka ove godine emitirana na Hrvatskoj televiziji. Namjera je autorice serije Silvane Menđušić da preko sudbine odabranih kuća u Hrvatskoj ispriča priče njihovih stanara.

More, pusti vojsku neka spava, to su samo djeca daleko od kuće. Ovaj stih ne samo da je nešto najljepše i najljudskije što je ove godine skladano i otpjevano u Hrvatskoj, nego je i čitava pjesma Udica jedna od najboljih koju je ikada napisao Zlatan Stipišić Gibonni.

U petak navečer uzeli ste život jedne iznimne osobe, ljubavi mog života, majke mog sina, ali nećete dobiti moju mržnju.

Podivljala je nacionalistička i fašistička sitnež na moj prošlotjedni tekst o Aleksandri Zec. Ali, uz sve vrlo osobne uvrede na moj račun i najbliže mi familije, uputili su mi i neočekivani kompliment: neka se taj pofuk (koji, kažu, ne zaslužuje veliko slovo) drži muzike koju razumije i o kojoj dobro piše, a ostavi se politike. […]

Strašno je i žalosno što i dvadesetpet godina kasnije to moramo ponavljati i što o tome u jednom dijelu hrvatskog društva i javnosti očito postoje različita “mišljenja”.

U Betlehem se tih dana, pišu evanđelja, slila sva sila svijeta zbog carskog popisa stanovništva. Ukratko: svi smještajni kapaciteti bili su popunjeni, a ljudska srca tvrda čak i pred prizorom mlade žene s trbuhom do zuba i njenog zbunjenog muža.

Dok je 17. kolovoza 1896. šetala po Londonu, Bridget Driscoll je udario i usmrtio automobil. Istraga nije uspjela ustanoviti kojom se točno brzinom kretalo vozilo, da li maksimalnom od 13 km/h, ili onom od 6,4 km/h, koju je priznao vozač. U svakom slučaju, jedan je svjedok izjavio da je vozilo bezobzirno jurilo, poput poput vatrogasnih […]

Ime rijeke Somme na sjeveru Francuske znači smrt i užas. Tamo se u Prvom svjetskom ratu, od 1. srpnja do 18. studenog 1916. godine vodila bitka u kojoj je izginulo više od milijun vojnika, engleskih, francuskih i njemačkih.

Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti […]

Komunisti, fašisti, antifašisti, antitotalitaristi, liberali i neoliberalni kapitalisti, nacionalisti, tradicionalisti i konzervativci, socijalistički i kršćanski demokrati, populisti, ljevičari, desničari i centristi… naposljetku ustaše i partizani… lete slova, nabacuju ljudi riječi na sebe i na druge.

Dva su čovjeka ovih dana na mene ostavila snažan dojam svojim televizijskim nastupima. Prvi je bio Luka Popov koji je u razgovoru na N1 televiziji predstavljao zakladu Vigilare. Povod je bilo održavanje TradFesta – “godišnje međunarodne manifestacije tradicionalnih i konzervativnih lidera, mislilaca i aktivista koji svojim djelovanjem potiču uspostavu tradicionalnih i konzervativnih vrednota u Hrvatskoj […]

Ako imate imalo sluha za jezik, primjetili ste da novi predsjednik Hrvatskog sabora Božo Petrov muško ime Tomislav izgovara s naglaskom na drugom slogu: ToMIslav. (Kako bi svakom bilo jasno o čemu pišem, nastavit ću u ovom tekstu krive i prave naglaske označavati velikim slovima.)

Bob Dylan je dobio Nobelovu nagradu. Za književnost. Volim Dylana, ali primam vijest s pomiješanim osjećajima i moram napraviti izbor između dva stava i načina razmišljana.

Čovjek je kao trava, okreneš se, osuši se i već ga nema. Ova jednostavna biblijska i univerzalna žalobna konstatacija o ljudskoj prolaznosti, tako divno uglazbljena u Brahmsovom Njemačkom requiemu, vrijedi za većinu nas smrtnika.

Na Radio Sljemenu, popularnoj radijskoj postaji u sustavu Hrvatske radiotelevizije, odnedavno se svakog petka poslijepodne može čuti emisija koja se, prema opisu na internetskim stranicama HRT-a, “bavi hrvatskim identitetom” te “kroz zanimljive rubrike obrađuje književnost, glazbu, velikane hrvatske prošlosti, prirodnu i kulturnu baštinu, gastronomiju i etnografiju”.

Nema više u Hrvatskoj nijednog većeg medija koji ima dovoljno volje, snage i ljudi da barem dostojno najavi i zabilježi, a kamoli kritički poprati sva kulturna zbivanja kojima vrve ovi posljednji ljetni i prvi jesenski dani.

Možda mi je i promaklo, ali čini mi se da nitko od novinara i njihovih gostiju na ona četiri televizijska programa koje sam naizmjence pratio u izbornoj noći nije prokomentirao neke važne momente u ponoćnom nastupu predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića.