autograf.hr

Vodstvo stranke uvijek je bilo važno jer je predstavljalo lice koje javnost gleda. Preferencijalno glasovanje uvelo je element osobne odgovornosti i osobnog angažmana u hrvatsku politiku.

Politika je, u svojoj osnovi, rješavanje problema koje neka zajednica ima. Ako pogledamo zajednice gdje je SDP uspješan i gdje već godinama oblikuje lokalnu i regionalnu politiku (bilo samostalno, bilo s partnerima) vidjet ćemo da je riječ o zajednicama koje su prije svega dobro organizirane, učinkovite u detektiranju i rješavanju životnih problema svojih stanovnika.

…I dok se s njima hvata u koštac, treba razmišljati izvan kutije. U neke bitke u kojima smo već pobijedili trebamo ići opet jer je nužno opet ih voditi. Pitanje socijalne pravednosti je i dalje relevantno ali zahtijeva novi, drugačiji pristup.

Od mnogih kandidatkinja i kandidata za čelno mjesto u SDPu čuo sam frazu da se SDP treba ”vratiti“ socijaldemokraciji, nesumnjivo pod utjecajem svijesti o činjenici da je okretanje Trećem putu zapravo udaljavanje od „ortodoksne“ socijaldemokracije.

Nulta točka: razmišljanje izvan lijevo-desne političke kutije U jednom televizijskom gostovanju prije nekoliko godina, Nino Raspudić je rekao kako smatra da ”lijevo“ i ”desno“ u vremenu u kojemu živimo više nisu adekvatni deskriptori za političke opcije.

Prvi korak za rješavanje problema je priznanje da problem postoji. Zato recimo to na glas: SDP, kao stranka, već jako dugo funkcionira sve lošije i lošije.

Zaključna razmišljanja Da nije bilo Tita i antifašističkog pokreta, naša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović danas ne bi mogla biti predsjednica Hrvatske, jer Hrvatske ne bi bilo.

Simbioza desnice i rimskog katolicizma Danas se nastavlja usko vezivanje desnice s Rimskokatoličkom crkvom i obratno. Prema toj shemi pravi (h)rvat je rimokatolik, (dok su svi drugi sumnjivi: bilo ateisti, bilo članovi drugih crkava i religijskih pravaca).

Današnji odnos prema antifašizmu Danas traje progon antifašizma u Hrvatskoj, bez obzira što je on samostalna kategorija neovisna o komunizmu te ustavna kategorija za koju smo se nadali da neće biti izbačena s Pantovčaka u ropotarnicu povijesti, kao što je izbačen vođa antifašističkog pokreta veliki maršal Tito. 

Tako je bilo i u Drugom svjetskom ratu. Tek kada je Sveta Stolica pod utjecajem ratnih prilika i saznanjima o stravičnim događajima počela mijenjati svoju gotovo neutralnu politiku u odnosu na Berlin, nadbiskup Stepinac je zločine ustaša nazvao nesretnom mrljom za hrvatski narod, a na tu osudu ga je potakla i vijest o smrti rođenog […]

Negativne posljedice krivog djelovanja crkve Kada je 18. XII. 1941. fašistička Prefektura Kvarnera donijela odluku o ukinuću starokatoličke crkve sa sjedištem u Sušaku, jer su ti starokatolički svećenici bili od reda antifašisti. To je učinjeno u potpunoj suglasnosti s zagrebačkim kaptolom, čime je klerofašizam još jednom objelodanjen.

Što se tiče crkvenih ljudi koji su pokazali domoljublje u novoj povijesti, imamo također primjer na silu umirovljenog porečko-pulskog biskupa Ivana Milovana, kod slučaja ”Dajla”.

Stalno je u zraku neka tenzija i napetost prošlosti koja nikako da se slegne, tako da Tuđmanova želja za pomirenjem ne biva ostvarena. Dvije hrvatske žive u istim granicama. Zašto? Zato jer se ne želi objektivno sagledati povijest a čijoj krivoj slici neupitno kumuje rimskokatolička crkva prikazujući NOB kao komunističku tvorevinu, a što nije točno.

Kontinuitet isključivosti u Lijepoj našoj U današnje vrijeme stvari se pokazuju u kontinuitetu isključivosti. Očuvanost rimskokatoličke diktature u našoj zemlji drži kontinuitet. Kao povijesnu ilustraciju toga, možemo uzeti zagrebačkog biskupa i ujedno bana Đuru Draškovića iz 16. st. koji je u hrvatskom saboru isposlovao poseban članak po kojem svatko tko je istupio iz rimskokatoličke crkve […]

Na koji su način ljudi crkve doprinosili svom narodu ili uništavali svoj narod, pokušat ćemo prikazati ovim ekspozeom. Kratki presjek uništenja hrvatske jezične baštine

U klasifikaciji koju sam gore pokušao napraviti, činit će se da sam često pretjerivao, previše pojednostavljivao, iznosio neosnovane pretpostavke i izostavljao postojanje običnih, časnih motiva. To je bilo neizbježno, zato što u ovom eseju pokušavam izolirati tendencije koje postoje u mislima svih nas i pervertiraju naša razmišljanja, a da se ne javljaju u čistom stanju […]

Ispitao sam, najbolje što sam mogao, mentalne navike koje su zajedničke svim oblicima nacionalizma. Sad je na redu klasificiranje tih oblika, ali je jasno je da se to ne može uraditi temeljno.

Glavne karakteristike nacionalističke misli su slijedeće: Opsesivnost Niti jedan nacionalist gotovo nikad ne razmišlja, govori ili piše o bilo čemu drugom osim o superiornosti svoje vlastite strukture moći. Svakom nacionalistu je teško, ako ne i nemoguće, da sakrije svoju odanost. Najmanja negativna opaska na račun njegove strukture, ili svako implicitno veličanje neke rivalske organizacije ga […]

Sad kad sam dao ovu opširnu definiciju, mislim da ćemo se složiti da je mentalna navika o kojoj govorim široko rasprostranjena među engleskom inteligencijom, i da je rasprostranjenija u tim krugovima nego u širokim narodnim masama.

Byron na jednom mjestu koristi francusku riječ longueur, i usput napominje da iako u Engleskoj, igrom slučaja, nemamo riječ za to, a te stvari imamo u znatnim količinama. Isto tako imamo jednu mentalnu naviku koja je sada tako široko rasprostranjena da utječe na naša razmišljanja o svim temama, ali joj još uvijek nismo dali ime.