autograf.hr

Na kraju recimo da je biskupovo ljubovanje s domaćicom i rađanje djeteta bilo razlogom njegova smjenjivanja s biskupske časti, odnosno razlogom njegova nestanka, mučenja i likvidacije, djeluju krajnje nategnuto.

Posljednji koji je tematizirao slučaj biskupa Carevića jeste književnik katoličke provenijencije i kulturni radnik iz Hrvatskoga zagorja Mirko Ivanjek (1950.), u knjizi ”Veliki petak 1945. – Biskup Josip Maria Carević” (2018.). U Prologu knjige autor najprije pojašnjuje: ”Ovo nije roman, ovo je istinita priča o biskupu Josipu Mariji Juliju Careviću”, a potom decidirano tvrdi: ”Zna […]

Gospodin Pavlinić nam je, štoviše, vrlo ljubazno ustupio i tekst svoga školskoga druga Josipa Kolesarića (1929-2008), koji je nastao neposredno poslije 2010. godine. Donosimo ga u cijelosti, prvi puta uopće u javnost, bez ikakvih redaktorskih i pravopisnih popravaka:

Za potrebe ovoga našega istraživanja zamolili smo teologa, katoličkog novinara i nekadašnjeg dugogodišnjeg glavnog urednika ”Glasa Koncila” (sada kolumniste ovoga portala) g. Vladimira Pavlinića, budući je rodom iz kraja u kojem je biskup službovao, za izjavu o slučaju Carević.

Akademik Krasić pridodaje još jedno svjedočenje s pisanim iskazom: ”Dr. Andrija Lukinović, svećenik zagrebačke nadbiskupije, poslao je 26. siječnja 1994. dopis dubrovačkom biskupu mons. Želimiru Puljiću u kojemu mu je dostavio kopiju pisma vlč. I. Vukine pisano 14. studenoga 1952. u emigraciji prof. Krunoslavu Draganoviću o smrti biskupa Carevića:

Godine 1999., 7. siječnja, u Dubrovniku su održani Studijski dani posvećeni životu i radu Josipa Carevića. Kako to kod nas biva, i kod laika i kod klerika, tek za nekoliko godina (2002.) pojavio se zbornik s radovima sa toga simpozija kojega su priredili tada dubrovački biskup dr. Želimir Puljić i dr. don Mile Vidović, crkveni […]

I na pitanje kako je ubijen vlč. Komerički daje nejasan i neodređen odgovor a i odgovor suprotan onome što smo do sada čuli: ”Opkoljen je jedne večeri. Međutim, ni to nije sto posto sigurno, jer ljudi još i dandanas o tome ne žele govoriti jer se boje.” Komerički, osim toga i vrijeme smrti označava vrlo […]

Zanimljivu izjavu o biskupu Careviću dao je u Klanjcu, 10. lipnja 1993. Zvonko Knezić, bivši domobran, član udruge ”Hrvatski domobran”. Kožul navodi da je Knezić istakao da je biskup Carević došao rodbini (Carević inače nije imao rodbine u Vižovlju, osim ako se time indirektno daje priznanje da mu je domaćica bila ljubavnica i majka njegova […]

U Pastirskom pismu hrvatskih biskupa od 20. rujna 1945., kojim se protestira zbog kažnjavanja svećenika za koje su novo ustrojene vlasti smatrale da su se ogriješili o interese naroda i narodno-oslobodilačke borbe, između ostaloga piše: ”Time, što uzimamo u zaštitu tolike nevino osuđene svećenike, nikako ne mislimo braniti krivce.

U Jasenovcu nije bilo mjesta za iskazivanje prevelike ljubavi: u zatočenicu Vidosavu (Vidojku, Vidanu) Vuković (1919.), inače učiteljicu, zaljubio se 1944. neki ustaša. Molio je zapovjedništvo da “puste Vidanu, da će se on o njoj brinuti. Ubili su odmah oboje, bez pardona.”

Talijanskog pisca Prima Levija mučilo je kako i zašto je preživio Auschwitz. Bio je mlad čovjek iz fine židovske obitelji, urbani intelektualac, koji je vrlo slabo govorio njemački. Sve to ga je činilo u logoru kandidatom za brzu propast i smrt.

Za logoraše je i ljeto bilo iznimno naporno, jer se radilo na velikim vrućinama, bez kapa i s vrlo malo ili nimalo vode za piće. Suton se dočekivao kao veliko olakšanje. Osim toga na podvodnom i močvarnom tlu oko Jasenovca u to doba godine vrebali su i komarci. A vladala je i neizdrživa vlaga.

Sloboda je bila nešto nestvarno, nešto što je bilo tako daleko da se o njoj teško moglo i razmišljati. Cadik Danon gledao je “gomile pasa iz obližnjih pustih srpskih sela, kako lutaju oko logora, prolaze žičanu ogradu i slobodno se kreću tražeći hranu – pozavideo sam im”. Oni su bili slobodni, “a ja ovako zatvoren u […]

Logoraši su se svim silama borili da dođu na neko mjesto na kojem bi se bolje hranili i bili koliko-toliko sigurniji od likvidacija. Uostalom, većina je već pri dolasku mogla “slutiti da će onima koji se jave u neku struku život biti bar donekle zaštićen”.

Potkraj 1941. i početkom 1942. ustalio se sustav selekcioniranja zatočenika – svi zatočenici bili su podijeljeni u tri skupine (a, b i c).

Jasenovački logoraši bili su izluđeni, dezorijentirani i bespomoćni. Kolika je bila ta njihova bespomoćnost, svjedoče i brojne situacije kada su bili izvan logora, u mogućnosti da pobjegnu, a nisu!

Želja za pukim preživljavanjem navodila je ponekad ljude da posve zanemare drugoga, da mu čak žele i smrt.

Mirjana/Mirjam Gross (1922.–2012.) bodrila je za vrijeme internacije u logoru Ravensbrück mamu da zajedno prežive strahote, što joj je i uspjelo, a za oca, koji je skončao u Buchenwaldu, čula je da “se nije imao snage boriti”.

Erwin Miller naviknuo se da “navlači hlače na golo tijelo, jer nije imao donjeg rublja”. Na to se – kaže on – “navikava ne čovjek, nego logoraš”.

Put pročišćenja Pročišćenje djelovanjem u prvom redu znači ispravljanje krivnje. Politički to znači da se iz unutarnjeg slaganja ostvare učinci koji, svedeni na pravnu formu, uz vlastita odricanja narodima koje je napala Hitlerova Njemačka ponovno uspostavljaju dio onog što je uništeno.