autograf.hr

Nešto nam se dogodilo. Odnosno: dopustili smo da nam se dogodi nešto što je uništilo ono što nam je sve do sad kroz povijest omogućavalo da opstanemo kao vrsta. Prestali smo biti pojedinci svjesni važnosti zajednice, dužnosti i odgovornosti prema toj zajednici. Postali smo pojedinci koji vehementno zahtijevaju samo prava, svoja prava.

”Samo sam izvršavao naredbe”, odgovor je većine zločinaca kad (ili ako) završe pred licem pravde. To je, dakako, problematičan odgovor. Ne samo zbog činjenice da se njime zvijer koja je ubijala premeće u krotko biće koje je pokorno i bespogovorno izvršavalo naredbe nekog ”zagonetnog” nalogodavca, nego i zbog odnosa prema žrtvama koje u sustavu krvnikovih […]

U posljednjoj strofi posljednje Matoševe poetske konstrukcije ”željeznicu guta već daljina”. Ta daljina uvijek je mitski u ravnoj plohi rastegnuta u beskraj, pod kupolom neba koje smračeno, u sumrak preko ravnice zalegne onako kako tišina svoje tijelo u san položi na mjestima gdje nema ljudi. U Slavoniji je malo ljudi, manje ljudi no ikad, pa […]

Volimo se tješiti, zapravo lagati da nismo znali, slutili, da ”ništa nije upućivalo na to” da će ovo ili ono dijete izrasti u smeće, u zlo biće, u izvana sabranog, pristojnog, naočitog monstruma.

Kucnuo je i taj mahniti čas, došla nam je godina fenomenalnih, jedinstvenih, osebujnih lokalnih izbora, trenutak kad svi oni koji se tijekom uobičajenih godina rogoboreći bune kako nas neprestano potkradaju isti lopovi i kako su uvijek isti u igri imaju priliku prekinuti začarani krug.

Naravno da je lijepo imati. Imati dovoljno da ti se život ne svede na puko preživljavanje i borbu. Čovjek koji nema kao i da nije, kao da ga nema. Na to se sve svelo. Pitanje imati ili biti svelo se na klackalicu jednadžbe kojoj ”ispravan” slijed veli: imati znači biti. Ne obratno. Nipošto. Osobito ne […]

Svijet nam je velik onoliko koliko ga gradimo zamjećujući ljepotu oko sebe, onoliko koliko drugima dopuštamo da ga ruše. Svatko si sam gradi vlastiti svijet, određuje njegove parametre, širinu ili uzanost.

Čovjek se privikne na sve. Čak i na najodbojnija, najbolnija i najnepodnošljivija stanja. Tijekom vremena. Postupno jednostavno pristane nekoć neprihvatljivo prihvatiti kao normalno. Dugo je tomu tako. Otkad je svijeta i vijeka.

Vrvimo poslovicama koje poslovično volimo ponavljati kao da su racionalna objašnjenja iracionalnih pojava.

Valja biti oprezan s metrikom riječi. Ne samo zato što su riječi oštrice, nego prvenstveno zato što grade ono u čemu jesmo, u čemu ćemo biti.

Bilo bi gotovo olakotno kad bismo koronu imali kao jedini problem. No ona je i etimološki i stvarnosno doista ”samo” kruna svega što živimo i proživljavamo. Grand finale simfonijske pjesme ”Moja domovina”. Nešto kao alkoholni delirij.

Sloboda je deklarativno vjerojatno jedna od najčešće korištenih floskula. Jagmimo se za nju. Deklarativno.

Ima ljudi, volimo reći kad nas prenerazi nečija dobrota ili britkost umijeća pronalaženja ljepote u naoko banalnome. Malo je tih ljudi, također volimo reći, nadovezati se na izjavu kojom označavamo neke kao spasitelje cjelokupnog čovječanstva u čovječnosti.

”Prolazi sve, sva ljeta, zime sve”, pa tako i parlamentarni izbori. Zahvaljujući Covidu-19 gotovo bezbolno, bez mitinga, a ipak tako nezaobilazno zahvaljujući društvenim mrežama i medijima s kojima čovjek ipak ima izbora: posegnuti za njima ili ne.

Koliko god se doimao pompozno, koliko god se mi upinjali uvjeriti se u grandioznost postojanja, život je sazdan od sitnica.

Sve ideje organizirane i konstrukcijski pretočene u ideologije na općeljudskoj, povijesnoj razini su se pokazale čudovišnima i isključivima. Oslobođenje iz okova jedne paradigme uvijek je nužno dovelo do drukčijih, ali ponovno krutih okvira nove paradigme.

Antonija Gaudija 7. lipnja 1926. godine pregazio je tramvaj. Kako je veliki arhitekt, nekadašnji kicoš i ljubitelj raskoši tijekom vremena rastao u skromnost koja je proporcionalno bivala sve veća kako su rasli drvoliki zvonici Sagrade Familije, kako je, onako sjedobrad, gotovo u dronjcima nalikovao na prosjaka, nijedan ga taksist u Barceloni nije htio prevesti u […]

Istina: u kolektivnim okvirima, nema dobrog vremena. Jer piramida je uvijek ta koja arhitektonski oblikuje stanje društvenog ustrojstva. I uvijek je nekakva hajka kojom većina odabire Krnju ili Pusta što će ga poput žrtve prinijeti lomači kao utjelovljenje svega zla. Ili jarac. Žrtveni. Koji se našopan grijesima zatim prikolje ili pošalje u pustinju, izvan društvenih […]

Univerzum kroz koji revoluira naš geoid fantastičan je sustav koji nam, rezimiramo li sve zakone prirode, šalje fantastičnu, jednostavnu poruku: svaka akcija ima svoju reakciju. Odnosno: sve što nam se događa odjek je onog što smo činili. Čak i ako smo senilno ”zaboravili” što smo učinili, gdje i kako, čak i ako pilatovski tvrdimo da […]

Profesorica Hela Baumgertner koju smo od milja prozvali Bimba, u razred je uvijek ulazila u plavoj, nekako đačko-radničkoj kuti, sa šrafcigerom (pardon: odvijačem) u džepu. Odvijač je bio za gramofon, za ”naštelavanje” brzine vrtnje ploče.