autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
Kako je moja kraljica abdicirala
– Šta sad radiš? – Evo intenzivno razmišljam. – O kome? – O Lazarusu i njegovoj ženi Moniki.
Stop nasilju nad nasilnicima
– Ajme, majko, koju pegulu je ima ovi čovik. – Koji to? – Evo čitan kako su se svi raspisali o ovome bidnome čoviku šta je čapa nokaut. – Ma čekaj malo, je li to tebi žao onog HDZ-ovog kretena?
U harmoniji proleterske neimaštine svi smo pivali iste pisme
Svaki kraj sedmice moje mladosti je liti mirisao skoro isto. Petkom bi se u mom Velom Varošu dim od žara suve loze i srdela, koje su se na gradelama milovale grančicom ružmarina i maslinovin uljen, tukli za pobjednika najlipšeg vonja. U tu trku parfuma se ubacivala i bukara domaćeg plavca ka i sirup od naranče […]
Oznake: 2. strana mozga, neimaština, proleteri, Vedran Limić, Veli varoš
Ne dajmo magarcima da nas namagarče
Bože moj, u kojoj ja ovo mentalnoj vukojebini od države živin. Dokle više ovako?! Pa ima li išta u njoj sveto? Ima li itko, a da nije sumnjiv? Ima li itko neupitan? Evo sad se svjetina uvelike počela sprdat s našim ministrom, ej ministrom, a ne tamo nekim bezveznjakom, uvaženim izv. prof. dr. sc. Davorom […]
Oznake: 2. strana mozga, Davor Filipović, klima uređaj, Krško, Vedran Limić
Bože, ima bit ili da tebe nema ili da nisi svemoguć
Iako san zadnji koji bi branija Crkvu ipak se na ovon mistu ka nevjernik moran ispovidit. Ti božji hram i ja smo odavno u svađi iako je sve lipo počelo. Kad san ka dite dolazija kod svojih baba Roze i Kate u Klis one su me bez pitat odma upisale u Crkvu. Doduše nisan ima […]
Oznake: 2. strana mozga, Bog, Crkva, Treći svjetski rat, Vedran Limić, vjera
Di’š bolje: metalni zvuci i metalno okruženje. Ultru u škver
Kako su vrimena kliringa, teške domaće industrije i brodova, koji su kao čuda svjetske brodogradnje silazili s naših navoza, nepovratno otišla u ropotarnicu povijesti onda se moramo okreniti novoj industriji. Industriji zabave. Druge solucije nema i da je mikroskopom tražiš.
Došla su gruba vremena u kojima je cotav isključivo moral
Iako san vrlo davno bija u sedmon razredu ipak se i danas sićan našega Cota. Zva se Željko, a kako je ima jednu nogu kraću onda smo ga zvali Coto. To je i nama i njemu bilo normalno. Još normalnije je bilo da se nikome ne javi ako bi ga zazva Željko.
Bez kacige ni u kondut
– Mogu li ja muškarčinu svog života nešta pitat. – Kako si krenila sve mi se čini da san već najeba. – Ma nisi, ne boj se. – O svom ti poslu. Iskustvo mi govori obratno.
Penzija mi vata Boga za bradu
– A di si ti krenija tako sređen? – Iden udrit kartelu. – Koju kartelu? Jesi li ti normalan?! – Normalan, da ne mogu bit normalniji.
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
