Budućnost religije (2)

Tijekom druge polovice posljednjeg stoljeća, svijet se desekularizirao. Ovaj termin skovao je sociolog Peter Berger koji u svojoj knjizi “Desekularizacija svijeta: povratak religije i svjetska politika” iz 1999. opisuje razvojne tjekove koje sam netom (u prvom nastavku, op. ur.) opisao.

Za samoga Bergera, govor o desekularizaciji predstavlja potpuni obrat, budući da je 1960-ih godina bio jedan od glavnih promicatelja sekularizacijske teze. No, hoće li se održati živost religija, njihov brojčani rast te uloga u javnosti? I još važnije, hoće li religije biti relevantne bez obzira na njihov porast?

Ili će se pokazati da su proroci sekularizacije, koji su sustavno griješili u procjenama o religiji u dvadesetom i na početku dvadeset prvog stoljeća, u pravu glede religije u drugoj polovici dvadeset prvoga stoljeća?

Hoće li se za pedeset godina religija pokazati suvišnom ili će postojati područje ljudskoga iskustva, nedostupno znanosti i tehnologiji, o kojemu će religije i dalje govoriti? Ako religija preživi, koja će biti njezina uloga?

Oni koji tvrde da znaju kako će svijet izgledati za pedeset godina ili ne znaju da ne znaju ili se pretvaraju da znaju ono što znaju da ne znaju.

U knjizi “Kritički put“ iz 1981. Buckminster Fuller zastupa “knowledge-doubling curve”, eksponencijalni rast ljudskog znanja. Sve do 1900. ljudsko znanje podvostručavalo se svakog stoljeća. Do 1945. podvostručavalo se svakih dvadeset pet godina, a do 1982. svakih dvanaest do trinaest mjeseci.

Polazeći od Fullerove teze, IBM je u srpnju 2006. objavio izvještaj kojim predviđa da će se do 2020. znanje podvostručavati svakih dvanaest do trinaest sati. No, sam eksponencijalni rast ne pruža nam cjelovitu sliku.

U knjizi “Poluživot činjenica” iz 2012. Samuel Arbesman primjećuje da znanje također “propada”: ono što smatramo sigurnim znanjem, pokazuje se kao puko pogrešno mišljenje.

Zbog eksponencijalnog rasta znanja i njegova visokog stupnja propadanja, riskantno je predviđati budućnost: mi naprosto ne znamo što ćemo znati i što ćemo moći ostvariti za pedeset godina. Riječi Jonathana Schella kako “futurologija nikada nije bilo cijenjeno područje istraživanja” istinite su više no ikad.

Budući da sam sumnjičav prema našem znanju o svijetu 2068., čini mi se ispraznim spekulirati o, primjerice, obilježjima vjerskih zajednica za pedeset godina, uz pretpostavku da će tada uopće postojati.

Hoće li se nastaviti današnji trendovi prema demokratizaciji, društvenom povezivanju i karizmatskim oblicima autoriteta ili će se iznaći novi hijerarhijski oblici svetoga autoriteta i novi načini podvrgavanja vjerskim pravilima?

Hoće li se na bogoslužjima svirati djela Thomasa Tallisa i Johanna Sebastiana Bacha ili će ta klasična djela ustupiti mjesto beskonačnoj raznolikosti duhovne glazbe koju je komponirala umjetna inteligencija?

Na ta pitanja nemamo odgovore i besmisleno je o njima nagađati.

U ovome tekstu ne zanima me stoga oblik religije u budućnosti, već njezina egzistencija i, što je važnije, njezina uloga u životu čovjeka.

Hoće li se za pedeset godina religija pokazati suvišnom ili će postojati područje ljudskoga iskustva, nedostupno znanosti i tehnologiji, o kojemu će religije i dalje govoriti? Ako religija preživi, koja će biti njezina uloga?

Na pamet mi padaju dva moguća scenarija nestanka religije, a samo jedan od njih vezan je uz znanstveni i tehnološki napredak.

Zbog eksponencijalnog rasta znanja i njegova visokog stupnja propadanja, riskantno je predviđati budućnost: mi naprosto ne znamo što ćemo znati i što ćemo moći ostvariti za pedeset godina. Riječi Jonathana Schella kako “futurologija nikada nije bilo cijenjeno područje istraživanja” istinite su više no ikad

Kršćani gotovo dvije tisuće godina žive u gorljivom iščekivanju – a često i u strahu od – dolaska Božjega kraljevstva. Kao što kaže posljednja knjiga Biblije, knjiga Otkrivenja, kršćani se nadaju “novom nebu i novoj zemlji”, “svetome gradu, novom Jeruzalemu kako silazi s neba, od Boga”.

Dogodi li se to prije 2068. godine, značit će to konac religije.

Mnogi tumači Otkrivenja primjećuju da u Novom Jeruzalemu nema hrama. I to ne zato što će na Božjoj novoj zemlji ljudi konačno shvatiti da Boga nema, već iz posve suprotnog razloga.

Sam Novi Jeruzalem – grad kao narod, a ne kao arhitektonski krajobraz – opisan je kao hram. U stvari, opisan je kao najsvetija srž staroga židovskog hrama, svetinja nad svetinjama.

U budućnosti kakvu nam opisuje vidjelac Ivan, Bog će biti tako duboko prisutan u životima ljudi da više neće imati potrebu moliti mu se ili obdržavati njegove zapovijedi jer će Bog biti s njima i u njima, a volja i sposobnost da vrše Božju volju bit će utkana u samu njihovu narav.

Hoće li to kraljevstvo doći sljedećih pedeset godina?

Mnogi su kršćani tijekom stoljećâ bili uvjereni da je “kraj” iza ugla. Očito je da nisu znali; štoviše, nisu ni shvaćali da to ne mogu znati. Kao što je rekao Isus Krist, samo Bog zna vrijeme kraja staroga i početka novoga svijeta.

Druga mogućnost nestanka religije mogla bi se ostvariti ako bi neki drugi, nadmoćniji oblik života, nadomjestio ljudska bića. Na tu mogućnost moramo ozbiljno računati, no njezino ozbiljenje nije izgledno u razdoblju koje razmatramo.

Mnogi stručnjaci smatraju da će se izumiti opća umjetna inteligencija; njihova mišljenja se razlikuju tek u procjeni koliko nas vremena dijeli od takvog izuma.

Jedno ili više takvih ”bića“ umjetne inteligencije moglo bi svladati ili ubiti sva ljudska bića. To je jedan od mogućih scenarija odnosa ljudi i umjetne inteligencije koje Max Tegmark opisuje u knjizi Život 3.0: Biti čovjekom u vremenu umjetne inteligencije iz 2017.

Druga mogućnost nestanka religije mogla bi se ostvariti ako bi neki drugi, nadmoćniji oblik života, nadomjestio ljudska bića. Na tu mogućnost moramo ozbiljno računati, no njezino ozbiljenje nije izgledno u razdoblju koje razmatramo

Takvo istrebljenje – možemo ga nazvati “šestim istrebljenjem”, fraza koju sam preuzeo iz naslova knjige Elizabeth Kolbert iz 2014. – značilo bi kraj religije: više ne bi bilo nikoga kome bi zvjezdano nebo iznad njega i moralni zakon u njemu mogao ispuniti um s “divljenjem i strahopoštovanjem”, rađajući u njemu misao o Stvoritelju (kako je to rekao Immanuel Kant).

Ne bi bilo nikoga da zapali svijeću zahvalnosti ili pokore ili koga da proučava svete spise i napaja se njihovom mudrošću. Religija bi nestala jer bi i ljudi nestalo. Ili bi i dalje postojala u kulturalnom sjećanju tog novog oblika života, kao dio njegove pretpovijesti.

No, izglednije je da će ljudi biti “nadograđeni”, a ne nadomješteni. Hoće li takvi ljudi imati potrebu za religijom – ljudi s uvelike poboljšanom inteligencijom, s golemim rasponom mogućih iskustava i stanja svijesti te sa sposobnošću da potpuno upravljaju svojim željama?

I ako hoće, koju će ulogu religija imati u njihovu životu?

(Nastavlja se).

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Budućnost religije (4)
    •  Budućnost religije (3)
    •  Budućnost religije (1)

> Svi tekstovi ovog autora