Božo Petrov: Ne mislim, dakle, jesam

Hodali Božo Petrov i Vlaho Orepić ulicom kad se, u neko doba, pred njima na pločniku ispriječilo nepomično tijelo nepoznatog muškarca.

– O, Bože! – ote se tehničkome ministru policije.
– Molim? – upita ga stranački čelnik.
– Rekoh „o, Bože“, a ne „o, Božo“ – pojasni Orepić.
– Da, da, razumijem… I ja sam zamalo zazvao imenjaka.
– Ovo je strašno… Siroti čovjek… Tko zna što mu je…
– Možda se napio – pronicljivo će Petrov.
– Možda… Ali ako i jest pio, još je više prolio. Pogledaj – pokaza ministar prstom na crvenu lokvu koja se širila uz tijelo nesretnika.
– Hm… Ili su mu se ruke jako tresle ili… – zastade čelnik Mosta u pola rečenice i smrkne se.
– Ili?
– Ili se možda uopće ne radi o pijancu.
– Ajde? – zgrane se Orepić.
– Velim možda.
– Ali ako nije pijan, zašto onda leži? – prostodušno upita prvi pendrek u Hrvata.
– Odlično pitanje! Možda ova lokva pod njim nije od vina, nego od krvi.
– Krvi? Krvi ti Irudove, šta ćemo sad?
– Mi? Ja ništa, ja sam samo psihijatar. Ti si policajac.
– O Bože, Božo, nemoj lupetati! Ja sam ministar, znači, političar, k tome još i na odlasku, nisam istražitelj.
– Je, u pravu si, pardon.
– Što da radimo?
– Iskreno, Vlaho, nemam pojma. Pred nama, izvan svake sumnje, stoje mnoge mogućnosti, no ja doista ne znam što bismo sada trebali učiniti.
– Možda je još živ…
– Možda.
– Onda bismo mu trebali pružiti prvu pomoć, zar ne?
– Da. Ali ne.
– Kako to misliš „da, ali ne“?
– Čuj, stari, lijepo je pomagati bližnjemu u nevolji, ali to pretpostavlja i stanovite rizike.
– Ne kontam.
– Mi ne znamo je li ovaj gospodin živ. Ako je već umro, i mi sada krenemo petljati oko njegova trupla, kontaminirat ćemo poprište zločina.
– Zločina? Odakle ti to? Kako si zaključio da je pred nama žrtva napada?
– Ništa ja nisam zaključio. Samo si dopuštam mogućnost da je krvarenje nastalo kao posljedica ubodne ili prostrijelne rane.
Uostalom, tko to iz čista mira prokrvari?
– Je, fakat. Pred nama ja najvjerojatnije krajm sin.
– Čiji sin?
– Ma ničiji, govorim na engleskome, krajm sin je scena zločina.
– Aha.
– Sad više nisam pametan – zlovoljno prizna Orepić. -Pružanje prve pomoći ne dolazi u obzir iz kriminalističkih razloga. A s druge strane, što ako tip još diše? Mogli bismo mu spasiti život.
– Da.
– Možda ga samo minute dijele od smrti, a mi evo, stojimo, i čekamo.
– U pravu si. Ne smijemo stajati skrštenih ruku. Moramo nešto poduzeti. Ovo su trenuci kada treba pokazati inicijativu.
– Pa što ćemo? – upita Orepić.
– Jesmo li zaključili da nas muče mnoga pitanja na koja nemamo odgovora. Jesmo! Dakle, nemamo izbora. Pred nama stoji samo jedna ozbiljna mogućnost.
– A to je?
– Ovog nesretnog čovjeka prepustit ćemo stručnjacima. Dosta je bilo neproduktivnog amaterizma, jalovih polemika i prolijevanja žuči. Neka struka kaže svoje!
– Svaka čast, Božo! – zapljeska mu tehnički ministar.

Tako, po prilici, čelnici Mosta rješavaju sve probleme s kojima se suoče. Kad se potegne pitanje pozdrava „Za dom spremni“, oni odgovaraju kako dotičnu temu treba prepustiti pravosuđu ili povjesničarima (to će reći, Bože sačuvaj, i Hasanbegoviću).

Oni bi bez sommeliera ostali žedni, bez chefa gladni, vjerojatno ni djevojke u mladosti nisu birali slobodnom voljom, nego su čekali da ih stariji momci pravorijekom upute. Kad prosječnome mostovcu supruga naloži da ode u spizu, on odmah zove nutricionista jer ni fažolete nije kadar kupiti bez stručne pomoći

Gdje god iskrsne neka delikatna dvojba, Petrov i družina odreknu se prava na vlastito mišljenje, ištekaju mozgove i pozovu eksperte.

Oni bi bez sommeliera ostali žedni, bez chefa gladni, vjerojatno ni djevojke u mladosti nisu birali slobodnom voljom, nego su čekali da ih stariji momci pravorijekom upute. Kad prosječnome mostovcu supruga naloži da ode u spizu, on odmah zove nutricionista jer ni fažolete nije kadar kupiti bez stručne pomoći.

Toliko je velika vjera petrovaca u znanje da ni u zahod ne odlaze nepripremljeni. Ma koliko nužda bila urgentna, oni oklijevaju s pražnjenjem sve dok s neke visoke ekspertne adrese ne stigne jasna uputa koliko je listića (kakve upijajuće moći i s kojim uzorkom) razborito potrošiti.

Toliko je velika vjera petrovaca u znanje da ni u zahod ne odlaze nepripremljeni. Ma koliko nužda bila urgentna, oni oklijevaju s pražnjenjem sve dok s neke visoke ekspertne adrese ne stigne jasna uputa koliko je listića (kakve upijajuće moći i s kojim uzorkom) razborito potrošiti

Mnogi je njihov aktivist tako riskirao zapletanje crijeva, ali takvi su vam oni – radije će pristati da ih isparaju grčevi nego da sami, bez detaljnih instrukcija ovlaštenih osoba, počnu parati toaletni papir.

To inače hvale vrijedno zauzimanje za glas struke skopčano je, međutim, i s jednim razmjerno ozbiljnim problemom. Prosječni se, dakle, mostovski neuk birač može upitati: A zašto bih ja svoj glas dao stranci koja nema mišljenje ni o jednom jedincatom važnom pitanju?

Siguran sam da se ni sâm Božo Petrov ne bi mogao dosjetiti odgovora. Ali nimalo ne sumnjam da u džepu ima telefonski broj nekog eksperta koji će mu ponuditi prikladan savjet.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

    •  Netko milosrdan trebao bi isključiti SDP s aparata
    •  Alem Ćurin, junak od papira i novinske boje
    •  HDZ je razbucao ustašofil koji seks plaća kokainom
    •  Hrvatska bi trebala autsorsati predsjednika
    •  Razmišljajte o svojim testisima, a ne o nama u publici
    •  Onima koji su izabrali živjeti izvan RH nije mjesto u Saboru
    •  Oni koji govore kako žele služiti narodu, vrlo su opasni
    •  Zadnja stvar koja zanima KGK jest dosljednost
    •  Bozanićevo oftalmološko evanđelje: žmiriti na zlo
    •  Ako je bivša Juga oko nas, gdje se nalazi aktualna Jugoslavija

> Svi tekstovi ovog autora