Bozanić ne odgovara Goldsteinu jer svećenička kasta ne komunicira

Šutio sam kad su nacisti komuniste zatvarali, jer ja nisam bio komunist.

Šutio sam i kad su se zatvarali sindikalci, jer nisam bio sindikalac.

Šutio sam i kad su lovili Židove, jer ja nisam Židov.

Kad su mene zatvorili, nije više bilo nikoga tko bi mogao progovoriti.

(Pastor Martin Niemoeller).

Osobna ispovijed pastora Martina Niemoellera, izraz kajanja za suodgovornost za zločine zbog šutnje – ”Tko šuti, pristaje” – treba uputiti ne samo kardinalu Josipu Bozaniću nego i njegovim savjetnicima, suradnicima, stolnom Kaptolu, svima koji u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj službeno predstavljaju tu Crkvu, jer su svi uključeni u autističku šutnju kojom kardinal ”reagira” na otvoreno pismo profesora Ive Goldsteina od 9. Studenog.

Političari, baš kao i episkopat i kler, vjerojatno se još čude zašto bi bili bilo kome odgovorni za bilo što. Političari smatraju da nikom ne trebaju polagati račune – barem ne do sljedećih izbora, kler pak do Sudnjeg dana

Prilično sam sigurna da kardinal neće Ivi Goldsteinu odgovoriti (neka iskustva s crkvenim stilom, bolje pomanjkanjem stila i pomanjkanjem temeljne pristojnosti prema laicima, laikinjama, inovjercima, nevjercima, kritičarima, itd. imam i sama).

Razgovarala sam, raspitivala se kod drugih osoba – iznenađuje broj onih sa sličnim iskustvima i doživljajima, a još više profil tih osoba. Složili su se i slažemo se u tome da je posrijedi jedan prilično banalan razlog: ”staleška lojalnost”, odnosno ”Vrana vrani oči ne kopa”. Toliko ni Glas Koncila ne može kompromitirati tu Crkvu da bi se prosvjetljeni krug crkvenih velikodostojnika smatrao primoranim makar diskretno intervenirati – a prema svojim greškama svaki je od njih slijep i potpuno nekritičan.

Arogantnost prema onima koji ne pripadaju svećeničkoj kasti (a ona je i u doba egipatskih faraona bila neustrašiva i nedodirljiva) zabranjuje njenim članovima da se spuste na razinu puka, iz kojeg dolaze novinarska pitanja ili upiti ”običnih ljudi”, molbe i sl.).

U tome se kler može uspoređivati s političarima: i jedni i drugi podjednako ignoriraju medije ili – kao što je to običavala prijašnja ministrica vanjskih poslova – odgovaraju usput i preko ramena dajući do znanja kako dodir s medijima smatra krajnje neumjesnim.

Političari, baš kao i episkopat i kler, vjerojatno se još čude zašto bi bili bilo kome odgovorni za bilo što. Političari smatraju da nikom ne trebaju polagati račune – barem ne do sljedećih izbora, kler pak do Sudnjeg dana.

Boris Pavelić u komentaru u Novome listu (9.11.2017.) postavlja pitanje ”Zašto šute Hrvati?”

Kad se objelodanjuju zlostavljanja koja je netko mogao spriječiti, javnost likuje nad nedostatkom građanske hrabrosti. Ako ”građanska hrabrost” profunkcionira, državne je službe, baš kao i crkveni ”pastiri”, ignoririraju (slučaj Goldstein)

Zašto, Židovi u Hrvatskoj sa svojim povijesnim bremenom holokausta moraju zatražiti od Katoličke crkve u Hrvatskoj da poštuje povijesne činjenice i iskaže primjeren odnos prema žrtvama?

Zašto se Srbi moraju sami boriti za svoju rehabilitaciju i svoja temeljna osobna i manjinska prava?

Zašto te zahtjeve ne predvode Hrvati?

Jahve je bio spreman poštedjeti grešni grad Sodomu zbog 50 pravednika, a kako se nije našlo ni 20, ni 10, čak ni pet njih, pristao se zadovoljiti i jednim jedinim pravednikom (1 Mojzije 18,32 ). Zakon Tore i Novi zavjet pokazuju što vrijedi pojedinac kad se ne da zastrašivati, dok se većina boji društvene izolacije kad svojim stavovima strši iz mnoštva, odnosno – kako to Nijemci slikovito opisuju – kad se predaleko nagne izvan prozora. Boje se, iako ih u ovome društvu to uglavnom ne stoji glave (ne znam da se u Hrvatskoj zbog javne kritike još ide u zatvor ili gubi radno mjesto).

Nisam u oblacima niti želim paušalno osumnjičiti svoje sugrađane i sugrađanke za kukavičluk –  iako moram ustvrditi da u mnogo slučajeva patnje nedužnih nitko ne čuje, jer nitko ne sluša.

A nitko ne sluša jer nema koga obavijesti i očekivati da će biti uslišan, a ne više-manje uljudno odbijen. Kad se objelodanjuju zlostavljanja koja je netko mogao spriječiti, javnost likuje nad nedostatkom građanske hrabrosti. Ako ”građanska hrabrost” profunkcionira, državne je službe, baš kao i crkveni ”pastiri”, ignoririraju (slučaj Goldstein).

O potrebi ”da se vjernice i vjernici aktivno uključe u suvremeno društvo” govori se u pastoralnoj instrukciji ”Communio et progressio” (23. 5. 1971.), i u follow-up dokumentu Koncilske konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu, posebice o njezinom odnosu prema sredstvima javnog priopćavanja.

Da se netko iz sekularne zajednice ”drzne” obratiti Crkvi svojim pitanjima, zahtjevima ili prijedlozima – to nadilazi hijerarhijom opsjednute crkvne službenike. Slijedom toga oni i ne shvaćaju da bi trebali odgovoriti o ljudskim pravima. O odnosu  Crkve prema medijima govori se mnogo – no neku obavezu Crkve da se bavi pretstavkama ”laika”, ”svijeta” ne može se ništa naći ni u jednom odlomku

Međutim, u tom smislu i u prethodnim koncilskim dokumentima dolazi do izražaja nereflektirano uvjerenje autora kako se Crkva treba obratiti katolicima i prenijeti im posebno poslanje da se ”spuste dolje u sekularni svijet” i prenose – crkveno naučavanje i samo i isključivo crkveno naučavanje, ništa drugo.

Odnos Crkve i javnosti – to je transmisija crkvenog naučavanja u svijetu – ali ne i povratna informacija o tome što taj svijet očekuje, kako prihvaća ili ne prihvaća, razumije ili ne razumije Crkvu.

Da se netko iz sekularne zajednice ”drzne” obratiti Crkvi svojim pitanjima, zahtjevima ili prijedlozima – to nadilazi hijerarhijom opsjednute crkvne službenike. Slijedom toga oni i ne shvaćaju da bi trebali odgovoriti o ljudskim pravima. O odnosu  Crkve prema medijima govori se mnogo – no neku obavezu Crkve da se bavi pretstavkama ”laika”, ”svijeta” ne može se ništa naći ni u jednom odlomku.

Crkva komunikaciju s vjernicima, ali i s nevjernicima, poistovjećuje s katehetizacijom; svaka komunikacija mora biti u službi evangelizacije.

Da svijet Crkvu tretira kao instituciju kao svaku drugu, a da pokoji vjernik od nje očekuje neku pravu komunikaciju, dijalog – ali dijalog na istoj razini?

Godine 2013. dr. fra Mirko Mataušić, stručnjak za komunikologiju, i dr. Suzana Peran (IKA) analizirali su koncilske dokumente i follow up podatke vezane uz odnos Crkve s javnošću, s posebnim osvrtom na odnos Crkve prema medijama. Tu i tamo zamjetili su slabe točke i diskretno upozorili da svjetski mediji nisu pozvani pridonositi crkvenom naučavanju, već da je na Crkvi da se čuje njezina riječ u svjetlu evanđelja; dakle, izrazili su mišljenje da to nije jednosmjerna ulica i diktat odozgo, nego strujanje u oba pravca.

Crkva komunikaciju s vjernicima, ali i s nevjernicima, poistovjećuje s katehetizacijom; svaka komunikacija mora biti u službi evangelizacije. Da svijet Crkvu tretira kao instituciju kao svaku drugu, a da pokoji vjernik od nje očekuje neku pravu komunikaciju, dijalog – ali dijalog na istoj razini?

Kao što se vidi, te su napomene bile suviše diskretne da bi ih neki kaptolski birokrati i zabetonirane glave shvatile. Autori te analize su tankočutno kritički napomenuli i to da Katolička Crkva u Hrvatskoj citirane dokumente nije primjenjivala u praksi. I na još nešto podsjećaju:

”U sekularnoj javnosti građanke i građani su odgovorni državi – ali i država njima; državi su suvereni, a komuniciraju s njom (odnosno trebaju komunicirati) kao partneri .Građani su u državi pozvani na sudjelovanje u dij alogu društva ne kao poslušnici. Oni biraju vlast i mogu je ”srušiti” (smijeniti).  U Crkvi se ističe poslušnost riječi Božjoj, ali i crkvenom učiteljstvu i pastirima. Župnik je odgovoran biskupu, biskup papi – nitko nije odgovoran vjernicima. Dijalog u Crkvi je zato praktički nemoguć”.

I, naravno, lakše je kritičare sumnjičati da samo provociraju i gnjave crkveno naučavanje nego zanemariti svoj veliki ego i prihvatiti kritiku.

Zato će i dalje šačica aktivista rehabilitirati navodno indiferentne i bojažljive sugrađane i sugrađanke i nastaviti braniti ugled i prava napadnutih pojedinaca, skupina i manjina.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora