Bolesno je ljude maltretirati zbog onoga o čemu maštaju

Vicevi se lako i brzo zaboravljaju. Ali iza nekih, ne nužno i najduhovitijih, ostane poneka scena ili rečenica. Tako je iza jednog davnog bosanskog vica o muškoj seksualnoj imaginaciji ostalo ono: “Mah’o ti ne mah’o, ja samo nju vidim!” Ona je, vjerojatno pogađate, vagina, ali pod čuvenijim hrvatskim i srpskim, a bogme i bosanskim te crnogorskim nazivom, prihvaćenim i od braće Slovenaca i Makedonaca.

Dakle, rečeni Mujo u svim gestama i grimasama, u svim asocijacijama, psihotestovima, crtežima, znakovima i simbolima vidi, da oprostite, samo pičku. Oprostite, ali morao sam, uz puno snebivanja, ipak izgovoriti i tu riječ. Naime, u vrijeme ovoga vica ona se mnogo slobodnije izgovarala i ispisivala nego danas. Bilo je nje po groznim i odličnim jugoslavenskim filmovima, istina više onim iz Srbije i Bosne, nego onim iz Hrvatske, a nije je falilo ni u književnosti. Vjerojatno je upravo to razlog što je nikada, ali baš nikada, nisam umetnuo ni u jednu svoju priču, a nemam je baš ni u romanima.

Toliki su do zla boga slabi i kilavi hrvatski pisci, naročito oni kvartovske i erotske inspiracije, kvorumovci i kvorumovski gurui, po stotinu puta ponavljali tu riječ, sve se nadajući da će ona oživjeti njihovu krepanu ili mrtvorođenu prozu. Bilo je to u ludim i slobodnim osamdesetim godinama prošloga stoljeća, kada se još uvijek sve moglo i smjelo, i kada su, zahvaljujući prisutnoj blizini svojih dominantnijih i ostvarenijih srpskih kolega, i hrvatski pisci vjerovali u moć književnosti. Ustvari, vjerovali su u ono u što je vjerovao i Mujo iz vica: da će se anamo ona na koncu i pojaviti ako je oni budu u svemu vidjeli i dovoljno puta spomenuli.

S erom novog konzervativizma, pristiglom odnekud slijeva, ili iz ćudoredne Amerike i sa sapuničarskih stranica jutarnjega tiska, te od borkinja za ženska prava, čuvenih po tome što su se slikavale po Kolindinim domjencima, u vrijeme kada bi se naša fireresa odmarala od nogometaša, Trumpa, šatoraša i svega drugog što je činilo njezinu ekstremno desnu predsjedničku telenovelu, došlo je vrijeme kada se vagina više nije smjela spominjati ni na filmu ni u književnosti. A ni Muji se u vicu nije smjela prividjeti.

Možda sam i sam pod tom opresijom zaboravio vic, pa mi je ostala samo ta čuvena rečenica, koju koristim kao uzrečicu oslobođenu dubljih značenja: “Mah’o ti ne mah’o, ja samo nju vidim!”

Ali kako to već biva u psihologiji i sociologiji, u glavi čovjekovoj i u društvu njegovome, ništa ne biva potpuno izbrisano iz sjećanja i iskustva pojedinca i zajednice.

Ono što se više ne smije, ono što je strogo zabranjeno, ostaje potisnuto negdje duboko u čovjeku i u društvu, pa onda izbije u najčudnijem trenutku i u najluđim povodima.

Pa tako dok smo Mujo, hrvatska književnost, pa čak i ja šutjeli kao zaliveni o našoj južnoslavenskoj vagini, ona se pojavila na drugoj strani, u opresivnoj fantaziji i mašti upravo onih gospođa i gospode koji su se prethodno pobrinuli da muška mašta, kao i cijela zajednica, ostane samostanski čista.

Evo što se dogodilo. Dvojica su mladih Splićana, aktivista i političara, obavljali po Tinderu svoju potrebu za prekomjernom komunikacijom, koja, naravno, podrazumijeva i erotske te seksualne maštarije.

Tu su se, u komunikaciji na neviđeno, susreli sa sebi sličnom, vjerojatno muškom čeljadi, koja im je odvraćala na njihove maštarije. I kako su mladi Splićani po svoj prilici heteroseksualni, tako su njihovi na neviđeno pronađeni partneri odgovarali glumeći djevojke. I to ne bilo kakve, nego Srpkinje!

Sa Srpkinjama pomalo je kao i s južnoslavenskim nazivljem za spolne organe, ženske i muške. One su taj mračni predmet hrvatske želje, nacionalističke i antinacionalističke, jednako.

I tako se odvila svojevrsna platonska jebada na Tinderu, kakvih je, vjerojatno, toliko da ih ne bi mogli prebrojati svi Zuckerbergovi algoritmi ovoga svijeta, i nikoga se oni ne tiču. Onanija je, naime, posljednji zajamčeni prostor čovjekove slobode.

Čak ni drugu Staljinu, koji je naumio sve znati o svojim podanicima, nije na um padalo da ulazi u to o čemu oni maštaju dok po Tinderu onaniraju. Jer upravo to je, otkako je svijeta i vijeka, svrha svakog Tindera, od onoga pećinskog do današnjeg digitalnog. 

E, ali nekome se učinilo zgodnim da dvojicu Splićana, iz kojih, avaj mladosti!, izbija prevrela sperma, te se zato i vrzmaju po Tinderima, ucijene njihovom maštom. Biva, sjebat ćemo ih u aktivizmu i politici tako što ćemo narodu reći o čemu su maštali.

I onda je izbila jedna posve luda afera, u kojoj zgrožene građanke i građani osuđuju dvojicu preraslih splitskih balavaca, željnih upravo onog čega jednom je davno željan bio i Mujo iz vica. Na naslovnim stranicama naših novina, po portalima i na televizijama, pojavljuju se sve novije i novije epizode iz “splitske seks afere”, a politički analitičari i urednici po uredničkim komentarima raspravljaju o tome kako će se moralno posrtanje dvojice političara iz jedne stranke odraziti na predstojeće izvanredne izbore u Splitu.

Za to vrijeme ćudoredarstvenice i ćudoredari, koji su izašli iz afere Johnnyja Deppa i Amber Heard duboko ojađeni i onespokojeni odlukom američkog suda u jednoj opskurnoj privatnoj parnici, nasrću na dvojac sa Tindera. I pritom, sasvim neprimjetno, fikciju podmeću kao stvarnost.

Oni, naime, već nekoliko dana ponavljaju kako je Bojan Ivošević, ni manje ni više, nego podvodio maloljetnicu. Poneko im, pak, s druge strane odgovara da nije Ivošević podvodio maloljetnicu, nego je ona pokušala podvesti njega.

I tako onda započinje društvena igra u kojoj svi imaju neki svoj stav, svi su jako angažirani, gnjevni i namrgođeni, ali u kojoj svi nekako smetnu s uma da rečena maloljetnica iz Srbije, Aleksandrina seka, postoji, kao i sama Aleksandra, samo u mašti Bojana Ivoševića i Luke Baričića.

Njih obje proizvod su poprilično oskudne i jadne fikcije neimenovanih muškaraca koji su za potrebe Tindera i afere glumili Srpkinju Aleksandru i njezinu sestru. I to su činili tako očajno jadno da bi ih scenaristici mogla podučiti autorica “Ponosa Ratkajevih”, “Larinog izbora”, “Zore dubrovačke”. Ili ih čak ni ona ne bi smjela podučavati, jer svatko ima pravo na svoju maštariju. I nitko nema pravo da nečiju maštariju predstavlja kao stvarnost.

Ne postoji nikakva “splitska seks afera”. Niti je Bojan Ivošević podvodio maloljetnicu, niti je maloljetnica podvodila njega. Nema ni Srpkinje Aleksandre.

Nema čak ni Bojana i njegovog druga Luke. Njih obojica samo su žrtve bolesne mašte pojedinki i pojedinaca, i jednako bolesnoga hrvatskog društva, koje je toliko duhovno i kulturno osiromašilo, a u isto se vrijeme povelo za opresivnim američkim modama i za totalitarnim manifestacijama političke korektnosti, da je u stanju fikciju predočavati kao stvarnost.

I ne samo to: one i oni već vjeruju da fikcija jest stvarnost. One i oni su poput slijepih podanika Josifa Visarjonoviča Staljina, koji prihvaćaju da je vođina paranoja zbilji nadređena, pa ne postoji ono što postoji, nego postoji samo ono što Staljin kaže da postoji.

Smije li se maštati o seksu sa sedamnaestogodišnjom Aleksandrinom sestrom? Ili je maštanje o toj stvari pedofilija? Ili, možda, put u pedofiliju? I kako bi se, osim ovakvom vrstom anonimnih dojava, moglo iskontrolirati o čemu Mujo mašta? I u kojem se trenutku dogodilo da opresija čistunki i čistunaca zamijeni prljavu mušku maštu?

Kada su Kolindine borkinje za ženska prava, zajedno s Kolindom, zamijenile Muju? Je li sve ovo vic? Ako jest, nekako je zabrinjavajuće loš. Iza takvih viceva obično stoji terminalno bolesna kolektivna mašta. Mašta društva koje već izijeda svoju supstancu.

Predočite li im da nisu baš sasvim normalni kada Bojanu Ivoševiću i Luki Baričiću podmeću seks aferu u kojoj u stvarnosti nisu sudjelovali, borkinje i borci iz rečene afere skočit će na vas s podacima o broju silovanih, napastvovanih, zlostavljanih i ubijenih žena, te će na taj način legitimirati vlastito ponašanje u ovom slučaju.

Tako uostalom reagiraju i pripadnici drugih društvenih grupa, ako ih uhvatite u bespredmetnoj pravedničkoj agresiji.

Pripadnici određenih naroda pozvat će se na masovne grobnice, na logore i na sve svoje pogubljene sunarodnike kroz povijest.

Vjernici će istaknuti sve svoje porušene hramove. A na kraju će i neonacisti i neofašisti imati svoje spaljene gradove, iseljena sela i gradove, sahranjene i nesahranjene žrtve, iz kojih će proizlaziti njihovo pravo da svoje mitove i legende, ili neku svoju svježu fikciju, podmeću kao stvarnost, te da njome zlostavljaju pripadnike neke ciljane skupine.

Bolesno je maltretirati ljude zbog onoga o čemu maštaju, čak i ako mislite da ste posve sigurni da znate o čemu oni maštaju. Onaj vic na kraju kojeg Mujo kaže: “Mah’o ti ne mah’o, ja samo nju vidim!” bio je ljekovito smiješan, jer je potvrđivao nepovredivost čovjekova unutarnjeg prava na maštu.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
    •  Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
    •  Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
    •  Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
    •  Monika Herceg, pjesnikinja slobode
    •  Zelene politike i masakr vrana u Zapruđu na Veliki petak
    •  Rijeke pravde dolaze, kakve nam darove donose?
    •  Ivan Markešić je u pandemiji branio pravo ljudi da se vesele
    •  Pralja
    •  Milanu Bandiću treba podići dostojan nadgrobnik

> Svi tekstovi ovog autora