Bog ne prima nacionaliste

BOG NE PRIMA NACIONALISTE

 

Vas Bog neće primiti u svoje carstvo, kraljevstvo

Mašite križevim i krstovima, svejedno

Dižite zastave i krstite se ili križite

Vas Bog i tako neće primiti

Bog prima ljude pune ljubavi prema

Drugom čovjeku, prema bratu krišćanu

Šta će vam mržnja, klanje i ubijanje

Vi zasigurno volite više pakao od raja!?

Zar ne junaci sa žigovima mržnje u srcu!?

 

Mi ćemo zaista svi umrjeti i šta će nam sve to

Nacionalisti ne znaju šta je dostojanstvo

Jer dostojanstvo može biti samo božje

Vaša slijepoća je ispunjena crnilom

Dižite križeve i krstove gdje hoćete

Male zemlje ostaće zbog vas uvijek male i stisnute

Vaša slaboća nas ponižava u svijetu

Dok Bog gleda i plače od muke jer u vašim očima

Ne može više da probudi čovječanstvo

 

 

LOKOMOTIVA

 

Razbijena lokomotiva propala je u tijelu.

Prije milion godina. Postoji kiša u frižideru

i misao na vjetru. Postoji krst u kutijici

i riječ ispod tepiha. Postoji tišina u noktu

i rečenica ispod kamena. Postoji mir u krvi

i glas u zidu. Lokomotiva se okreće u bubrezima.

Hladno je i boli smrvljena vilica.

List zna istinu, koju mu pričam, krst u eksploziji,

kojeg tražim, i tri prsta ispod udarca čekića,

jer ih osijećam. Da li Velikočasni

dolazi ponekad do zida zalaska, na stijeni odbrojava vrijeme

i grli kras? Da li plahta sna i znojan san

imaju stalno stvarnost u svojim razmišljanjima?

S vremena na vrijeme puštaju je na slobodu

ili previše ljubomorni vežu je u okove,

da bi lokomotiva ostala u tijelu. Sada zasada.

 

 

EPICENTAR

 

Danas svi čitaju filosofiju

da bi obogatili vlastita uvjerenja.

Nedavno sam posudila

Kirkegard, Filosofske mrvice, 1844.

Pomirisala sam sve stranice,

i otputovala u Kopenhagen.

Pomislila sam da je najbolja mutacija

u zamišljenom društvu

prozračiti se,

da bi šetnja poprimila

čisti vlastiti smisao.

 

 

SJEĆANJA JEDNE PORODICE

 

Ja i moj tata ne igramo se rata,

ja i moj djed volimo puno med,

ja i moja baka nevjerujemo u rak,

ja i moja mama kad je bila sama.

Svijet trči kotrlja se skače,

more igra u suncu,

nebo je ko mače.

Porodica rira tira…

Eh da mi je srpskih krompira.

Lete knjige pjesmicu pišem.

Danas sam puno uspomena pojela

i ništa više.

 

 

MARKIĆ

 

Markić Kraljević nije vozio traktor

niti je upravljao tenkom…

Nije bio dosadan u bakinim pričama.

Ustaje svakog časka

u mojim ušima – nema mu spasa…

 

 

SKRIVENA PJESMA

 

Vedra su jedra – vedar je dan

u mome srcu mali partizan.

Puca baca biježi traži

izgubila sam na kilaži.

Tito je bio mali pjesnik

o tome se nije znalo

sve pjesme o njemu

srce mu je ranije sanjalo.

 

 

DOBRO ULJULJANA KARTA

 

Sve u životu prolazi i traje ili nepovratno traje i prolazi

Kad stisneš jedan zub ili dva

Svejedno s koje strane

Stavi dušu u zavoj, kako kome je drago

Svaki izbor je dobar

Jedan šav ili dva, a kad se tiče hiljadu

Onda prošetaj po karpatskoj livadi

 

Pahuljica snjega je milion, stvar se isplati

Ne lomi crticu kad rupa probija asfalt

Pogledaj na kartu Austrougarske

Oni su prošli i zauvijek nas imaju

Vrijeme liječi rane, ali ne granice

Svako traži svoje nazad – ma briga me za danjinu

Ruzvelta i Čerčila!

Staljina mrzim kad sa slike gleda njegova mrtva faca!

I da li je Tito bio Freestyle i da li je imao classe,

i da li je UFO stvorilo ljudsku rasu!

Šta me briga, dovraga!

Ali opet pesme ćeš da od toga izvajaš!

 

Ipak volim facu sretnog luđaka

Makar tada je život na trenutak radostan i ratatata

A ipak se vraća sa starog aparata slika tatata

Proza života, kako kome je drago – ne želim ići više u školu

Ni vraćati se Jugolima

Idem spavati

Jedini sretan trenutak u prozi života,

nije važno,

mudraca ili debila!

 

 

MOJA MAMA

 

Moja mama kida ruže

prikuplja puževe za ručak

kopa baštu i vozi ručna kolica

moja mama doživjela je rat

info statična

moja ma-ma-ma

ima pribijene zidove u suzama

gaji nadu kuvajući je

sa puževima za ručak

posipa ih vegetom

listićima ružmarina

i prži na vrućem ulju

čeka, čeka na otklonjene zavjese sutra

drži puževe kućice na glavi

i maršira prema meni.

Moja je mama tra la la la zakrpala sebi haljinu života

od cimenta, cigle i pijeska

gradi non-stop gradi

svaku ciglu vjetar ruši

jaka je i ima pjege na rukama nakon poroda

svaka pjega to je jedan mega bol

volim kad mi priča o svojim

prošlim zvijezdama

u kupusu i sa osmjehom

počinje ispočetka

novo umorno lice

a tako divno ukrašeno mojim srcem…

 

 

ĆUTNJA KRVI KOJA ŠUMI

 

jednom kad čuješ

kako dva zumbula izrastaju iz lokve krvi

pomoli se za sumanute

među njima i ja stojim

u crnoj haljini prizivam

pale anđele

neka ih Bog ozdravi

mene i tebe također

na vijek vjekova misli

koje ti šaljem iz lokve

vjetar raspršuje svaki odjek riječi

rascvijetavaju

kao trnje na glavi

 

odlaze Božje balerine

na ples smrznutog neba

kao tamnoplavi kristal

prisluškujući kako lokva

mjenja se u rijeku života

više ništa neću reći

dok umiru boginje prošlosti

vjetar raznosi pepeo od emocija

po usahlom moru nade

 

opet vidim bijele oblake

kako propadaju kroz polja sa krstovima

u provaliju izgubljenih duša

samo jednom iz duše izrastaju cvjetovi

 

 

Пантократор гледа

 

Стрпљење Твоје у прстима од Свете Тројице ушивено,

док демон пара шавове на грудима,

крхотине на све стране се разлијећу,

а шапат молитава стараца Оптине пустиње

на источној страни неба звијезде сликају.

Русинке у цркви успаванке пишу …

Хвала Ти Пантократоре – патња је увијек

обученa у танку кожицу.

Данашње мисли светосавске звоне у Хиландару,

Срби гласно химну на Врачару пјевају,

а снијег карпатски у сновима

далматинске кривудаве стазе покрива.

Драги мужу сретан имендан,

твоја супруга опет се вратила!

 

27.01.2013 г., Свидник/Дукла

 

 

(Ove pjesme Olge Lalić-Krowicke, Šibenčanke nastanjene u Poljskoj, objavljene su u časopis srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj ”Prosvjeta”, u broju 144 a zatim prenesene na portalu tacno.net).

    •  Ispaljene suze

> Svi tekstovi ovog autora