Bleiburška istina: Hrvati su bili i tamo i ovamo

U svibnju se nižu godišnjice – miljokazi sloma fašizma – koje zadaju koliko radosti toliko i glavobolje zemljama čiji su narodi sudjelovali – dobrovoljni ili prisilno – u ratu Njemačkog Reicha. Komemoracija Hrvata, Slovenaca i predstavnika muslimana iz Hrvatske i BiH, spomen na tragediju u Bleiburgu i onu u obližnjem Viktringu (koja je zadesila slovenske protukomunističke vojske) trn u oku austrijskim vlastima nije samo zbog ustaškog ”zadaha” i manifestacija neonacizma (pa se svake godine lome koplja zbog pitanja ”dopustiti ili zabraniti”: Republika Austrija se koleba između svijesti da, s jedne strane, sve žrtve rata, ma na kojoj su strani bile, imaju pravo na sjećanje, a da austrijski zakon zabranjuje oživljavanje ”nacističkih simbola”, dok za ustaško znakovlje nema izričite zakonske zabrane, ali uvijek prijeti međunarodna osuda i oživljavanje kolektivne osude Austrije zbog svoje neraščišćene prošlosti).

Zato organi vlasti Republike Austrije, koji se moraju odrediti prema bleiburškoj komemoraciji, vrući krumpir policijskog djelovanja protiv nosilaca nacističkih ili ustaških uniformi i znakovlja radije prebacuju na organizatora, na Bleiburški počasni vod – što je, donekle opravdano. On je dužan držati se austrijskih zakona, a to naravno vrijedi u posebnoj mjeri za inozemne sudionike manifestacije: solomonska odluka – ali ne baš odvažna i jednoznačna.

Hrvatski narod nije identičan s otpisanim žrtvama iz kolone koju ju je preuzela jugoslavenska vojska – hrvatski narod je identičan i s onima koji su se od 1941. godine na dalje ”prebacivali na drugu stranu”, ”u šumu”, k partizanima

Povijesno gledajući, današnja Republika Austrija nema nikakve veze sa samom tragedijom zato što je tadašnja provizorna vlada Republike Austrije mogla djelovati samo na području Sovjetske okupacijske zone (Beč, Donja Austrija, dio Gornje Austrije i dio Štajerske).

Korušku su bili okupirali Britanci, a tek od kraja rujna 1945. britanska je vlast koruškoj pokrajinskoj vladi dopustila priznanje provizorne vlade i sebe sastavnim dijelom Prve Republike Austrije.

No, bez obzira na državnopravnu nepovezanost Republike Austrije s tim događajima, današnja Austrija razumije potrebe preživjelih žrtava tragedije i njihovih obitelji i potomaka da zahtijevaju potpuno rasvjetljavanje tijeka događaja, broja žrtava, naredbodav(a)ca i izvršitelja masovnog ubijanja poraženih bivših neprijatelja.

I to ne zahtijevaju samo od bivših komunista u Hrvatskoj, Sloveniji i u zemljama bivše Jugoslavije. Nije, međutim, točno da toga nema, kao što se svake godine sluša tijekom komemoracije. Niz monografija o bleiburškoj tragediji (da spomenem samo neke: Fikreta Jelić-Butić: ”Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska”, Zagreb 1978.; Holm Sundhaussen: ”Wirtschaftsgeschichte des Unabhaengigen Staates Kroatien. Das Scheiern einer Ausbeutungsstrategie”, Stuttgart 1983.; Ladislaus Hory – Martin Broszat: ”Der kroatische Ustascha-Staat 1941–1945”, Stuttgart 1963.; Rulitz Florian Thomas: ”Vetrinjska in ‘bleiburška’ tragedija Nasilje partizanskih enot nad begunci v maju 1945 na avstrijskem Koroškem”, Celovec/Ljubljana/Dunaj 2013.) trebalo bi dokazati da je ovaj događaj istraživan. Te uz to i dodatno posvjedočen.

Povjesničari su rekonstruirali tijek događaja i uloge aktera sa svih strana (partizanskog generala, britanskog zapovjednika, ustaških emisara) i premda nisu mogli doći do donekle realnog broja žrtava, svatko tko se želi upoznati s utvrđenim činjenicama to može učiniti.

Može, no međutim, sudionicima bleiburške komemoracije provjerena i provjerljiva povijest nije bitna. Oni se drže polarizacije zločinac – žrtva, a žrtva je a priori nevina zato što je pala zbog nepravičnog ili nikakvog suđenja. Tko dualistički dijeli svijet, ne mora se zanimati za to tko su bili te žrtve, što su one radile da su došle pred Bleiburg.

Zato što je netko pao žrtvom nepravičnog sudstva nije samim time ”nevina žrtva”. No povijest ne zanimaju ta načelna pitanja. Ne zanimaju ni propovjednika, tako da je i ove godine ponovo, ovaj put đakovački nadbiskup Đuro Hranić, nastavljao proglašavati Bleiburg sinonimom ”nevinih žrtava”. Pozivajući se na istraživanje cjelovite istine o žrtvama i zločincima, ali i na praštanje, vodio se mišlju da je svatko nevin dok mu se ne dokaže ”cjelovita istina”.

Povijesno gledajući, današnja Republika Austrija nema nikakve veze sa samom tragedijom zato što je tadašnja provizorna vlada Republike Austrije mogla djelovati samo na području Sovjetske okupacijske zone (Beč, Donja Austrija, dio Gornje Austrije i dio Štajerske)

No tko će i kojim kriterijima utvrditi kada i pod kojim je uvjetima događaj ”cjelovit”. Ni povjesničarima nije dano znati ”cjelovitu istinu” – takva pretencioznost ne pristaje ozbiljnom istraživaču.

Uz pretpostavku da netko ”posjeduje cjelovitu istinu”, ona se nekome neće svidjeti, pa će uzimati od nje tek ono što mu ide u prilog – povijest je odvajkada korištena kao velika samoposluga u kojoj svatko bira ”istine” po svom ukusu.

Tko će kome praštati? Preživjele žrtve nekom kojeg eventualno mogu sumnjičiti za sudjelovanje u ubijanju ili mučenju, tj. izvršitelju ili naredbodavcu/naredbodavcima koji su već davno pokojni, pa im ni praštanje ni vječno nepraštanje ne može omesti mir u grobu.

Ne vidim smisao takva praštanja za koje biskup Hranić očito vjeruje da Hrvatskoj treba i da će ono riješiti hrvatske brige. Praštanje nekome tko oproštaj ne može primiti ili tko se ne kaje, odnosno sebe ne smatra odgovornim, pucanj je u prazno. Praštanje, ako uopće može pomoći, može pomoći samo onome tko sebe smatra nedužnom žrtvom. Ono mu pomaže nadići ulogu žrtve i shvatiti što znači odgovornost.

Odgovornost i žrtve – to je ono zašto mi se poznavanje povijesti čini relevantno za svačiji osobni život. Pod tim podrazumijevam da se ne smatra sukrivcem za prošlost na koju nije mogao utjecati, nego za budućnost.

Sasvim konkretno: u povijesti nije bilo pokreta, inicijativa čiji planeri i osnivatelji nisu bili idealisti ili čak utopisti, a nije bilo ni okupljanja oko nekih inicijativa u koju se nisu uključili oportunisti, karijeristi, zavidnici, probisvijeti i ”lumpenproletarijat” s urbane i društvene periferije u potrazi za svojom šansom i probitkom.

Proučavajući arhivsku građu Zemaljskog antifašističkog vijeća Hrvatske (ZAVNOH) – bezbroj dokumenata, napeto štivo, vidjela sam da govori o mladim ljudima (jest, to su bili komunisti i skojevci) koji su, puni idealizma i hrabrosti, krenuli u neravnopravnu borbu protiv nadmoćnih neprijatelja. Neki su slutili da bi ih neiskustvo vođe ustanka i njegove pogrešne procjene i odluke mogle stajati glave. No kad su borbe počele polučivati pozitivne rezultate, kad je ”pozadinska fronta” počela učvršćivati svoje položaje i institucije vlasti na teritorijima očišćenim od okupacijske i kolaboracijske vojske, neki su naslutili trenutak da se dodvore novim vlastima i osiguraju prije svega od nekažnjavanja za, ne daj, Bože, dokazivo sudjelovanje u zločinima ustaške ili četničke vojske.

Brže-bolje mijenjati kapu i uniformu, to je 1943.godine (tom godinom fond ”ZAVNOH” počinje) vrlo raširena metoda uključivanja u NOV koja je osiguravala da ćete se naći na pravoj strani, na strani pobjednika. Jer je i tada već bio na pomolu slom Velike Njemačke i njezinog hrvatskog saveznika.

Povjesničari su rekonstruirali tijek događaja i uloge aktera sa svih strana (partizanskog generala, britanskog zapovjednika, ustaških emisara) i premda nisu mogli doći do donekle realnog broja žrtava, svatko tko se želi upoznati s utvrđenim činjenicama to može učiniti

Ironija povijesti: neki bivši ustaše, ali i četnici, našli su se, sasvim slučajno, odjednom među partizanima zahvaljujući vlastitoj gluposti. Zbog svoje gluposti nisu uspjeli čak ni dezertirati. Slavko Goldstein je taj soj ljudi, koji je vjerojatno sastavni dio svake revolucionarne vlasti, živopisno opisao iz vlastitog iskustva (Slavko Goldstein: ”1941.: godina koja se vraća”).

Imre Rochlitz susreo se s takvim ”preobraćenicima” kao pripadnik ”Osme Ličke Udarne brigade” – Imre ROCHLITZ: ”Accident of Fate”. To vrijedi i za partizanskog liječnika Zdenka Leventala: ”Auf gluehendem Boden. Ein juedisches Ueberlebensschicksal in Jugoslawien 1941-1947. Mit einer Dokumentation”, hrv. von Erhard ROY WIEHN und Jacques PICARD. Konstanz 1994., str. 140).

Svi oni – idealisti koji su preživjeli strateške pogreške zapovjednika, mudri i dalekovidni karijeristi, kao i partizani zbog gluposti – imali su svoje pandane i u ustaškoj vlasti koja se iživljavala nad svojim podanicima, kao što su se nakon pobjede 8. svibnja 1945. i takvi komunisti iživljavali nad poraženima, vojnicima ili civilima, ratnim zarobljenicima i osobama koje su se, natjerane od ustaša poput liječnika logorske bolnice Jasenovac, našle u koloni koju je od Britanaca preuzela jugoslavenska vojska.

Fanatici ideja su opasni – a opaki su i kalkulanti i špekulanti, ”dvorjani” koji svoje sluganstvo vrše preko leđa onih koji su im prepušteni na milost i nemilost.

Stradalnici iz Bleiburga, žrtve logike pobjednika Vaee victis! iskusili su ljudsku zlobu kojom se služio pobjednik i zahvaljujući kojoj se masovno ubijanje moglo ostvariti.

”Zamisli da je rat, a nitko se ne odaziva”. glasio je krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća apel mirovnih pokreta pozivajući na odbijanje vojne službe. Bio je to i poziv na građansku hrabrost – reći NE vlasti, usprotiviti se nepravednim zapovjedima, zaustaviti ruku koji vodi mač.

Malen broj hrabrih pojedinaca usprotivio se i platio glavom: U Gornjoj Austriji je seljak Franz Jaegerstaetter odbio odlazak na frontu uzeti u ruku oružje, štoviše, prihvatiti kompromisni prijedlog oficira regrutacijske komisije da služi u sanitetu. Nije htio služiti Hitleru ni u kom pogledu, pa je nad njim izvršena smrtna kazna vješanjem.

Sasvim konkretno: u povijesti nije bilo pokreta, inicijativa čiji planeri i osnivatelji nisu bili idealisti ili čak utopisti, a nije bilo ni okupljanja oko nekih inicijativa u koju se nisu uključili oportunisti, karijeristi, zavidnici, probisvijeti i ”lumpenproletarijat” s urbane i društvene periferije u potrazi za svojom šansom i probitkom

I u Jugoslaviji je njemački vojnik odbio sudjelovati u masovnoj likvidaciji talaca u Smederevskoj Palanci. Josef Schulz, dekorater iz Dortmunda, obijao je pucati u te taoce, mladiće koji su tek netom izašli iz škole, iz naukovanja, koji čak nisu ni bili u partizanima, a koji su bili nasumce uhvaćeni u uličnoj raciji. Josef Schulz držao je u rukama strojnicu, kao i drugi vojnici egzekucijskog odreda, no na zapovijed ”Pucaj” spustio ju je.

Jedna jedina očuvana fotografija u zavičajnom muzeju u Smederevskoj Palanci prikazuje mladića ispred reda kandidata za smrt, mladića zavezanih očiju, pred štogljem sijena, mladića bez vojničkog šinjela i oružja, koji se, prepraćen dvojicom (već bivših) drugara, pridružuje odredu talaca.

Da je njemačkih vojnik pokopan u istoj zajedničkoj grobnici s dvadesetoricom u Smederovskoj Palanci, dokazali su ekshumirani ostaci – dvadesetorica mladića pokopana je bez vojne opreme, a jedno je tijelo pokopano u uniformi Wehrmachta; prepoznatljivo je po čizmama s tipičnim njemačkim čavlima i šinjelu. Datum pokopa Nijemca u zajedničkoj grobnici srpskih mladića isti je kao i njihov datum pokopa, stanje raspadnutosti tijela također.

Majci toga vojnika, gospođi Schulz, ratnoj udovici od 1915. godine, koja je svoje troje djece sama podigla, zapovjednik je napisao ganuto pismo o junačkoj smrti Josefa Schulza uslijed prostrijela plućnih krila u akciji protiv ”bandita i dodao da će njegovi drugovi o svom omiljenom, hrabrom drugu očuvati trajnu časnu uspomenu”.

O odbijanju izvršenja zapovjedi oficiri Wehrmachta su šutjeli bojeći se da bi primjer mogao utjecati na borbeni moral. To više su mještani Smederevske Palanke odali počast vojniku okupatorske vojske koji je odbio izvršavati zločinačku zapovijed.

Istu sudbinu dijelio je s Josefom Schulzom anonimni vojnik, Bečanin, koji je u masakru u grčkoj Kalavriti izbavio iz kuće, koju je zapalila njemačka vojska, žene i djecu.

Među političkim protivnicima za koje je disidentstvo značilo smrt je i njemačka aristokratkinja koja – nasuprot pritisku svoje pruske obitelji činovničkog mentaliteta – s nacizmom ni jedan trenutak nije sklopila kompromis; svoje je disidentstvo potvrđivala pomažući u sakrivanju ugroženih, pomažući im da pobjegnu, da kontaktiraju s obitelji. Elisabeth von Thadden ubijena je 1944. u KL Ploetzensee (gdje su ubijeni i neki sudionici ”Muževa 20. srpnja 1944. godine”).

Sudbina ”bleiburških žrtava” je tragična i ponižavajuća zbog toga što su im izbrisana imena i sjećanja na mjesta ukopa smatra se. Tragična je i zato što nisu poginuli u obrani svojeg etosa i za svoje ideale, nego kao zavedeni i zatim otpisani sudionici nečega što će se kažnjavati i osvećivati. Poginuli su kao žrtve zločinačke politike i beskrupuloznog vodstva takozvane Nezavisne Države Hrvatske.

Nisu pali za uzvišene, plemenite ciljeve, kao žrtve svojih ideala, kao oni koji su prkosili zločincima, nego kao sluge i poslušni izvršitelji.

Sudbina ”bleiburških žrtava” je tragična i ponižavajuća zbog toga što su im izbrisana imena i sjećanja na mjesta ukopa smatra se. Tragična je i zato što nisu poginuli u obrani svojeg etosa i za svoje ideale, nego kao zavedeni i zatim otpisani sudionici nečega što će se kažnjavati i osvećivati. Poginuli su kao žrtve zločinačke politike i beskrupuloznog vodstva takozvane Nezavisne Države Hrvatske

Mons. Hranić je, kao i svi prijašnji propovjednici, nedostojanstvenoj smrti vojnika zločinačke NDH namjerava vratiti dostojanstvo izostavljanjem svih, njemu nevažnih detalja njihove smrti. Nema spomena o tome da su se među izbjeglicama na putu za Austriju našli bivši stražari Jasenovca i drugih ustaških logora, a da je tamo i jedan od njih mogao ostati nevin, to valjda ni sam biskup ne vjeruje. On se okomio isključivo na ”ostatke” totalitarnog komunističkog sustava i zatim u ime Hrvata i hrvatskog naroda nudi praštanje.

Mislila da ne čujem dobro: hrvatski narod nudi praštanje – i to iz usta crkvenog pastira, kojem bi dobro pristajalo sjećanje na to da je hrvatskom, kao i svakom narodu, a prije svega svakom pojedincu, na pameti molba i vapaj za milost i oprost.

Hrvatski narod nije identičan s otpisanim žrtvama iz kolone koju ju je preuzela jugoslavenska vojska – hrvatski narod je identičan i s onima koji su se od 1941. godine na dalje ”prebacivali na drugu stranu”, ”u šumu”, k partizanima.

”Cjelovita istina” je dvostruka istina: hrvatski narod je bio s jedne i s druge strane, pa se može reći u dobroj pavlinskoj i crkvenoj tradiciji: Simil iustus et peccator – istovremeno pravedan i grešan.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora