Bleiburg i Jasenovac – sukobljeni kultovi žrtava

Volim stare fotografije. Osobito one bezimenih lica koje je kamera uhvatila u nekoj stotinki sekunde običnoga života. Neke su postale kultnima u svijetu, kao simboli svoga vremena. Tako mi se u sjećanje ucijepila jedna fotografija iz Hrvatske, iz godine 1941. Jedan lik na njoj poznat: Ante Pavelić u odori, nasuprot njemu tri bezimena Cigana s violinama. Netko ih doveo da sviraju poglavniku. Sutradan su nestali.

Po novoj povijesnoj korektnosti odoše svirkom uveseljavati ljude u radnom logoru. Prelistavam debelu knjigu ”Jasenovac” Saveznog zavoda za statistiku (Beograd, 1992.). Poimence i po nacionalnoj pripadnosti nabraja se 59.188 žrtava Jasenovca i Stare Gradiške (hrvatske statistike danas se kreću oko 85.000). Za 1471 nestalog umjesto imena u knjizi stoji samo: ”Ciganin, Ciganka ili Rom, Romkinja”. Iz sela Pavličana, na primjer, među 79 bezimenih pedeset dvoje identificirano je kao ”Rom-dijete”.

Druga fotografija: mnoštvo glava, većinom pod domobranskim kapama i poneki šešir, natiskani ispod putokaza ”Griffen 19 km, Bleiburg 3 km”. I moj otac nosio je pred kraj rata domobransku kapu; pao je u raciji na ulici i otpremljen je u vojarnu (koja je danas Katoličko sveučilište). Da nije na vrijeme umaknuo, bio bi se našao u onoj izgubljenoj, bezimenoj bleiburškoj gomili, koja je Poglavniku u te dana bila pri srcu koliko i onaj ciganski trio prije četiri godine.

I moj otac nosio je pred kraj rata domobransku kapu; pao je u raciji na ulici i otpremljen je u vojarnu (koja je danas Katoličko sveučilište). Da nije na vrijeme umaknuo, bio bi se našao u onoj izgubljenoj, bezimenoj bleiburškoj gomili, koja je Poglavniku u te dana bila pri srcu koliko i onaj ciganski trio prije četiri godine

Od dviju uzastopnih nacionalnih tragedija, jasenovačke i bleiburške, baštinimo dvije sukobljene mitomanske povijesti. Srpskom mitu Jasenovca trebale su deset puta veće brojke, pa su onda i Hrvati, oni izvan domovine, za svoj mit Bleiburga udeseterostručili svoje žrtve.

Sredinom 80-ih godina u Londonu sam pripremio za tisak i izdao knjigu Ivana Supeka ”Krivovjernik na ljevici”. Kad je autor dobio na uvid tiskani primjerak, pobjesnio je: priređivač njegova teksta promijenio mu je brojku bleiburških žrtava od 30.000 na 300.000. Ta je veličina u emigraciji važila kao utvrđena činjenica, zdušno su njome operirali ustaše kao i HSS-ovci. Da se knjiga spasi, priložio sam u svaki primjerak papirić s ispravkom.

Veliki Hrvati pretvaraju danas Jasenovac i Gradišku u operetnu idilu rada i razonode: nije to bilo mjesto ubijanja, nego naprotiv poštede života. I ta povijesna istina sasvim lijepo koegzistira s glazbenom kreacijom popularnoga pjevača o vrijednim ”Maksovim mesarima” Stare Gradiške.

Na drugoj strani, profesionalni antifašisti peru krvave ruke poratnih osvetnika. Bivši predsjednik Mesić, čiji doprinos političkoj normalizaciji zemlje visoko cijenim, šokirao me je izjavom kako ”treba najprije ustanoviti čije su to kosti” što se otkopavaju u jamama Slovenije. Za tu skupinu antifašista neupitna je maksima da to su bili ustaše, jasenovački koljači. Dosljedno, zaslužili su masovnu odmazdu na licu mjesta, bez pitanja i suđenja.

Izraz ”križni put” čuo sam vrlo rano od susjeda Šuleka koji je taj put prošao i vratio se kući iz logora 1948. Bio je u domobranima radiovezist. O Bleiburgu u Jugoslaviji nije bilo spomena. Meni je prvi glas o tome bio kad sam 1967. putovao u Austriju za potrebe Glasa Koncila koji sam uređivao.

U Salzburgu sam se upoznao sa svećenikom Vilimom Ceceljom. Znao sam ga po imenu iz vremena rata. Bio je vojni dužobrižnik, pred sam kraj rata priredio je za vojsku molitvenik ”Oče naš”, koji nije više stigao doći u ruke vojnicima. Kao sjemeništarac bio sam među nosačima na tavan gomile paketa molitvenika dostavljenih iz tiskare.

Znao sam iz propagande da susrećem ustašu. On je to uistinu i bio. No, predodžba o opasnom ratnom zločincu rasplinula se kad sam ga upoznao. Skroman, sitan čovjek, živio je asketski u jednom samostanu, sav posvećen dobrotvornom radu za izbjeglice iz Jugoslavije. Široke ruke pomagao je novcem i hranom iz crkvenog karitasa kao i posredovanjem kod vlasti svakome tko bi mu došao, bez obzira na narodnost i vjeru. Sam siromašak, uvijek je imao u džepu novčanica da izvadi i dade potrebitome.

Meni je Cecelja uručio plastičnu vrećicu knjiga, što Biblija, što emigrantskog tiska. Sa strahom i trepetom uspio sam to prenijeti preko granice. To je za naš uski krug bio prvi izvor saznanja o tragediji vojske (koja je u našem tadašnjem viđenju bila jedina hrvatska) od Bleiburga, Dravograda i dalje.

Svatko živi u nekim predrasudama i od njih. Stječu se pripadnošću rođenjem, naslijeđenim sklonostima, odgojem i ranim doživljajima. Osvrtom na moje dječačke godine, među predrasudama što sam ih stekao u obitelji i bližoj okolini u vrijeme rata, bilo je i protuustaško uvjerenje.

Ubojstva, otimačine, zatvori, laž i nepravda, što je sve u nadolazećim godinama obilježilo vladavinu ”narodne vlasti”, bili su u znaku tiranije više negoli oslobođenja

U mome zagorskom kraju ustaštvu nije bilo traga. Nakon početnog oduševljenja u proljeće 1941. zbog oslobođenja od Jugoslavije moj otac ubrzo se temeljito razočarao u novoj državi. Imali smo jedini radio u selu i redovito slušali London, što je bilo opasno po život. Zapravo sam se, dakle, formirao kao antifašist.

Ali, kad je o predrasudama riječ, onda sam u isti mah postao i antikomunist. U Zagorju nije bilo povoda za neki ustanak. Prvi partizanski aktivisti bili su nekolicina pristaša Hrvatske seljačke stranke i većina seoskih besposlica i razbijača. Propovijedali su ateizam, zanosno također govorili o novoj Jugoslaviji, što je za vjernika i ujedno svjesnog Hrvata bilo dovoljno da se postavi odbojno prema takvoj narodnooslobodilačkoj borbi.

Tako većina, barem u mome kraju, svršetak rata nije doživjela kao ”oslobođenje”. Ubojstva, otimačine, zatvori, laž i nepravda, što je sve u nadolazećim godinama obilježilo vladavinu ”narodne vlasti”, bili su u znaku tiranije više negoli oslobođenja.

Trebalo mi je podosta vremena da proširim svoje znanje o načelima i djelima režimâ pod zajedničkom kapom naziva ”fašizam” toliko da bih spoznao dubinsku razliku između dviju tiranskih ideologija, fašizma i komunizma. Kao i razliku između komunizma i antifašizma. Ujedinjeno su protiv fašizma ratovale dvije ideološki i politički sasvim oprečne sile, Staljinova Rusija i zapadni Saveznici. Antifašizam nije istoznačnica niti svojina komunizma.

Tako sam za preokret 1945. napokon prihvatio naziv ”oslobođenje”. Bio je to dio oslobođenja svijeta od sila koje u svojoj srži predstavljaju esencijalno zlo. Fašizam je jednostavna, sirova ideologija zla, pokret koji uči i odjelotvoruje integralnu, destiliranu antihumanost. Nema zrna iz kojega bi ikada moglo isklijati neko dobro.

Pogotovu oni koji ozbiljno shvaćaju kršćanstvo ne mogu prihvatiti ni krhotine fašističkih načela. Antifašizam nije suprotna ideologija, nego naprosto protivljenje određenome zlu.

Tim priznanjem potirem jednu svoju predrasudu iz mlađih godina. Valjda dio mojih predrasuda čini i slabost da kapituliram pred novospoznatim istinama.

Za moga boravka u Beču godine 1973. gotovo sam se dnevice družio s književnikom Petrom Šegedinom, koji se tamo sklonio od postkarađorđevske hajke 1972. Komunist od mladih dana, služio je u nekoliko zemalja kao jugoslavenski diplomat, priklonio se 1971. ”proljećarskim” idejama. Na dugim šetnjama Bečkom šumom pripovijedao mi je o svome životnom putu, koji ga je na kraju doveo do zaokreta od komunističkog pravovjerja do hrvatskog nacionalizma.

Bilo je riječi i o ”Bleiburgu”. U svibnju 1945. bio je u jednoj partizanskoj jedinici koja je kroz Sloveniju do Austrije slijedila vojske u bijegu. Nije bio sudionik, ali je znao za prijeki obračun s poraženima. Istom sad u inozemstvu otkrio je pojedinosti o opsegu i okrutnostima osvetničke akcije koja je dobila ime po mjestu (kako ga se piše na njemačkom jeziku) gdje se vojska predala Saveznicima te bila izručena partizanskoj vojsci.

Polazeći od svoje partijske prošlosti, Šegedin mi je izlagao svoje razmišljanje o lojalnosti. Dođe čovjeku trenutak kad mu je moralna dužnost da se odrekne dotadašnjih ideja i vezanosti. Lojalnost nije apsolutna vrednota. Spoznata istina je iznad svake ljudske vjernosti

Polazeći od svoje partijske prošlosti, Šegedin mi je izlagao svoje razmišljanje o lojalnosti. Dođe čovjeku trenutak kad mu je moralna dužnost da se odrekne dotadašnjih ideja i vezanosti. Lojalnost nije apsolutna vrednota. Spoznata istina je iznad svake ljudske vjernosti.

Nadovezao sam kako odricanje od stare lojalnosti pripada i kršćanskom poimanju. U teologiji se to zove conversio, obraćenje. Sveti Pavao obratio se od judaizma, religije u kojoj je upravo fanatično djelovao kao visoki službenik. Sveti Augustin je u obraćeničkom žaru otišao čak toliko daleko da je poradi nove vjernosti odbacio ženu i sina.

Naravno, tu ne ulazi tema o masovnom konvertitstvu koje se poslije dogodilo u Hrvatskoj, kada se i najkrućim komunistima ponudila prilika da jednu fanatičnu lojalnost zamijene suprotnom fanatičnom lojalnošću. I to bez kajanja i pokore, štoviše sa znatnom korišću.

***

U nas vlada dihotomija: ili si poklonik Bleiburga ili Jasenovca. Državni i crkveni vrhovi našli su se u nedoumici. Po svemu, srce im je uz bleiburški kult – Jasenovac je bolje zaboraviti. Ali, pod okom smo međunarodne javnosti, a i narod je podvojen. Pronađen je kamen mudraca da se udovolji svima: osuditi ”sve totalitarne režime” uđuture – isti su!

Iako nisu isti, niti po svojoj naravi, niti u umu jedne i druge strane.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pet zakona ljudske gluposti
    •  Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
    •  Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
    •  Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
    •  Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
    •  Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
    •  Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
    •  Prijestupi mišljenja nekoć i danas
    •  Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
    •  Kad laž i korupcija dobivaju izbore

> Svi tekstovi ovog autora