Bienvenido Alivio, vozač plamtećeg školskog autobusa

Zahvaljujući RTL-u bit će upamćen kao prvi strani radnik u Hrvatskoj koji je stekao pravo na ime i prezime. Prije nego što je ovaj, u tematskom i stilskom pogledu inače trivijalni medij u svome dnevniku objavio razgovor s njime, svi ostali su ga zvali “vozač Filipinac”, “vozač s Filipina”, “filipinski vozač”, “49-godišnji filipinski državljanin, zaposlenik trgovačkog društva za pružanje usluga prijevoza”…

Pritom, u svim tim izvještajima o slučaju samozapaljenja školskog autobusa u mjestu Šiljakovina, čak je i autobusu naveden puni identitet: “Mercedes Actros zagrebačkih registracijskih oznaka”.

I samo je nedostatak novinskog prostora agilne novinarke i novinare, umjetnom inteligencijom obdarene kopipejstere s brojnih naših portala, priječio da o postradalom autobusu, u kojemu je tog trenutka uz vozača bilo i četvero djece, objave i niz drugih identifikacijskih podataka: godinu proizvodnje, broj šasije, osobne interese i preferencije…

I nije im, baš nikome od tridesetak njih, na um palo da tu nešto nije u redu, jer da ipak živimo u antropocenu, a ne u autobusocenu, pa bi trebalo biti važnije, a čitateljima, možda, i zanimljivije ime Bienvenida Alivija od imena Mercedesa Actrosa.

Događaj je zapravo banalan, jer se prethodno toliko puta ponovio. Modri prigradski autobus sa žutom njuškom, po kojoj se prepoznaju školski autobusi, išao je Šiljakovinom, tihim i urednim prigradskim selom s raspetim Kristom na raskrižju, vatrogasnim domom, crkvom i grobljem, kada se iznenada zadimilo iz motora.

Vozač je zaustavio autobus, ali dok je on djecu izveo van, motor je već bio planuo.

Prošle je noći pao snijeg, prvi ove godine, i sve je naokolo bilo snježno i bijelo. Bienvenido Alivio, očajan zbog autobusa koji gori i koji je, naročito iz vozačke perspektive, također oblik egzistencije, premda nije živ, ne osjeća bol i nema podrijetlo, pokušao je gasiti autobus tako što je grabio snijeg i bacao ga na vatru. Pritom je, kako je rekao u razgovoru za RTL, vikao: “Help, help, help!”

Naravno, prethodno je, kako nalažu protokoli, na vatru sasuo aparat vatrogasne pjene, ali nije pomoglo. Bienvenido je, ipak, vjerovao u snijeg.

Tko je bio u Šiljakovini, pogotovu ako je do nje pješačio šest-sedam kilometara, tamo od Gudaca, mogao bi, možda, zamisliti koliko je neobičan taj prizor: u nepreglednoj bjelini sela pod snijegom, u kojem su se i psi zavukli u svoje kućice i šute, stup crnog dima kovitla se u nebo, a Bienvenido Alivio baca snijeg na vatru.

Na groblju u Šiljakovini jedan je mramorni nadgrobnik s imenom i prezimenom, godinom rođenja i smrti pokojnika, i s nacrtanom sličicom skršenog automobila. Rado na to mjesto odlazim: ne znam tko je bio pokojnik, ali znam kako je umro i koji je auto vozio.

Bienvenido Alivio reći će reporterima RTL-a da je u Hrvatskoj već nekoliko mjeseci. Ovom njegovom sugrađaninu dragocjen je to podatak, koji objašnjava Bienvenidovo postupanje. Tamo odakle nam je stigao, na Filipinima, snijeg nikad ne pada. Uvijek je toplo: prosječna temperatura u srpnju je između 27,0 i 28,1, a u siječnju je između 25,3 i 27,0.

Ako je u Hrvatsku došao izravno s Filipina, a vjerojatno jest, jer zašto bi prethodno bio negdje drugdje po Europi, i onda dolazio u Hrvatsku, onda je ovo prvi njegov snijeg. Sigurno jest, jer samo netko tko ne zna za snijeg i tko se još nije navikao na to čudo od ljepote, bit će u stanju da zapaljeni autobusni motor gasi snijegom.

Kakvo je to samo precjenjivanje njegova značaja i moći! I koliko je u tome čiste romantike i ljepote.

Ako je među gledateljima RTL-a osim mene bilo još barem dvoje-troje onih, koji su nakon intervjua s Bienvenidom Alivijem nanovo otkrivali snijeg i mislili o njemu onako kako nisu još od vremena prvih svojih djetinjih snjegova, tada nam se, svima zajedno, dogodilo nešto važno.

Zahvaljujući dolasku ljudi iz drugih svjetova i kultura ljudi su u prilici da sebe, ili nešto svoje, gledaju drukčijim očima. Pa tako i snijeg. Velike i moćne kulture, naprimjer francuska ili njemačka, naprimjer britanska, španjolska, talijanska, nisu tako velike i moćne zbog tisućgodišnjih tradicija – da je na tradicijama svaka bi balkanska kultura bila moćnija od američke – niti su tako velike i moćne zbog novca i materijalnog bogatstva – da je do novca beznačajne i umnogome toksične kulture, poput saudijske, bile bi dominantne cijeloj Europi, a eto nisu.

Najveća nematerijalna duhovna blaga i, što je važnije, najprisutnije i najtransformativnije žive kulture nastaju unutar zajednica koje komuniciraju s drugima i koje nisu opterećene monomanskim identitetima. Njima svako malo netko dođe da im njihov vlastiti svijet pokaže živim i nenaviknutim okom, uhom i jezikom.

Moglo bi to biti ulje na platnu slikara naivca: Šiljakovina pod snijegom, plamteći autobus tamo negdje kod crkve, visok stup crnog dima diže se u anđeoski modro nebo, Bienvenido baca snijeg u vatru, četvero đaka stoje sa strane, zadivljeni zure u čudesan prizor vatre…  

Ali naravno da to nije bila tema televizijskog razgovora s, kako to umjetna portalska inteligencija naziva, “49-godišnjim filipinskim državljaninom, zaposlenikom trgovačkog društva za pružanje usluga prijevoza”. On je postao dnevna zvijezda naših sve zaostalijih medija zato što se normalno ponio u situaciji koja, ruku na srce, i nije bila baš toliko dramatična.

Zaustavio je vozilo, ugasio motor, djecu izveo van. Gledatelju će se učiniti da je Bienvenido Alivio bio i pomalo začuđen da se oko toga povela takva priča. Rekao je da se ne osjeća herojem. I još je rekao da je to što je učinio “ljudski instinkt i očinski instinkt”.

Tako je Beinvenido raširio među nama glas o svojoj djeci, pa je u našem doživljaju stvari makar za jedan vrlo kratak trenutak povezao svoju djecu s našom djecom.

Osim što smo, zahvaljujući RTL-u, shvatili da strani radnici u Hrvatskoj imaju svoja imena i prezimena, saznali smo i da neki od njih imaju djecu, i da u našoj djeci oni vide svoju djecu. Moglo bi se reći da su to povijesno važna saznanja.

Pritom, Bienvenido Alivio je, nekim čudom – premda tu, možda, nema nikakvog čuda, neki drag i lijeporijek, da ne kažemo i blagoglagoljiv čovjek.

Katkad to vidimo kod stranaca, naročito u nekih naših vrlo dalekih susjeda, susjeda s drugog kraja svijeta: može se biti dostojanstven, pa na neki način i uznosit, a da se ni jednog trenutka nije gord. “Počeo sam kašljati i povraćati, ali svejedno, pokušao sam. Pokušao sam jer sam tužan zbog autobusa.”

Kao što nas je Bienvenido podsjetio na snijeg, tako nas je podsjetio i na autobus. Tužno je kad izgori, a još nas je maloprije vozio. Vozeći se i pješačeći po našim turopoljskim selima i vukomeričkim brežuljcima viđamo često te modre školske autobuse žutih njuški. Možda smo i ovaj znali sresti, pa nam je blisko da je Bienvenido zbog njega tužan.

Vijest da je ovaj vozač učinio nešto tako normalno i obično medijima se raširila iz nekoliko loših i nekoliko dobrih razloga.

Najprije loši razlozi: samo tamo gdje su državne vlasti, sudovi, loše upravljanje medijima, a onda i sami novinari temeljito uništili medije, velika vijest može biti da je vozač školskog autobusa gasio svoje zapaljeno vozilo nakon što je učenike izveo van.

A onda dobri razlozi: ova vijest pomalo je posljedica potrebe da se kaže nešto lijepo o tim bezimenim ljudima koji već neko vrijeme žive među nama i rade za nas, a da ih nismo primjećivali ili smo, primijetivši ih, o njima govorili kao o nediferenciranoj virusnoj ili gljivičnoj nakupini koja potencijalno ugrožava naš opstanak.

Ali kako ćeš reći nešto lijepo, ako ne umiješ govoriti? Naš problem je što skoro više ne umijemo govoriti. Na kraju nas je spasio RTL. Pitali su čovjeka ono što bi ga pitalo i nešto odvažnije dijete: A kako se ti zoveš? I onda im je on rekao. Pa su se zajedno raspričali. I doista, bilo je lijepo, za nas i našu kulturu vrlo dragocjeno.

Hvala ti na snijegu, dragi Bienvenido! 

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Bienvenido Alivio, vozač plamtećeg školskog autobusa koji nam je ponovo otkrivao snijeg).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
    •  Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
    •  Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
    •  Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
    •  Monika Herceg, pjesnikinja slobode
    •  Zelene politike i masakr vrana u Zapruđu na Veliki petak
    •  Rijeke pravde dolaze, kakve nam darove donose?
    •  Ivan Markešić je u pandemiji branio pravo ljudi da se vesele
    •  Pralja
    •  Milanu Bandiću treba podići dostojan nadgrobnik

> Svi tekstovi ovog autora