Bez stranačke demokracije ni reforme nisu moguće

Na subotnjim izborima u SDP-u ključnu ulogu je igrala šalabahter-demokracija, a premijerna izvedba demokratskog modela jedan član – jedan glas u HDZ-u izazvala je mnoštvo podrugljivih komentara budući da je članstvu na ”izbor” bio ponuđen samo jedan kandidat – Tomislav Karamarko.

HNS-ovci su također ”slavili demokraciju” sa samo jednim kandidatom za čelno mjesto – Ivanom Vrdoljakom. I sve dok stvari u našim vodećim strankama tako funkcioniraju, naše društvo će patiti od mnogih disfunkcionalnosti.

Zahvaljujući tzv. šalabahter-demokraciji, Zoran Milanović je uspostavio kontrolu nad strankom. Tijekom izbora kadrova za Glavni odbor i Predsjedništvo SDP-a glasači su dobili jasne upute za koga treba glasovati, pa je Milanović u Glavnom odboru od 103 člana dobio 98 svojih poklonika, a u Predsjedništvu 14 od 18.

Istodobno je njegov protukandidat Zlatko Komadina ostao čak i bez svojih primorsko-goranskih članova u Glavnom odboru. Međutim, takvo manipuliranje demokratskim procesima u stranci moglo bi se Milanoviću obiti o glavu budući da mu neistomišljenici okupljeni oko Ive Fabijanića, bivšeg člana Glavnog odbora SDP-a, ”račanovca” s Paga, najavljuju osnivanje stranačke frakcije ”Lijevi SDP”.

Ukoliko SDP doista uskoro dobije prvu frakciju – čije postojanje je već odavna dopušteno stranačkim statutom – bit će to dodatno pogonsko gorivo demokratizaciji stranke, ali i odličan test Milanovićeve demokratičnosti.

Zahvaljujući tzv. šalabahter-demokraciji, Zoran Milanović je uspostavio kontrolu nad strankom. Tijekom izbora kadrova za Glavni odbor i Predsjedništvo SDP-a glasači su dobili jasne upute za koga treba glasovati, pa je Milanović u Glavnom odboru od 103 člana dobio 98 svojih poklonika, a u Predsjedništvu 14 od 18

Usprkos šalabahter demokraciji koja baca sjenu na unutarstranačku ”vlast naroda” valja istaknuti kako je glasanje za prvog čovjeka SDP-a ipak proteklo u demokratskom, kompetitivnom ozračju budući da su članovi mogli birati između dva kandidata: Milanovića i Komadine.

S druge strane, njihovi protivnici u vladajućem HDZ-u nisu imali takvu mogućnost izbora, pa se ono što se u nedjelju događalo u HDZ-u može prije nazvati aklamacijom Karamarku umjesto izborima.

Na sličan je način nakon odlaska svemoćnog Ive Sanadera izabrana njegova nasljednica Jadranka Kosor, s tim da se u tom slučaju HDZ-ovci nisu gnjavili ni tiskanjem izbornih listića, nego su ”kao jedan” podigli ruke na usklik tadašnjeg glavnog tajnika Ivana Jarnjaka: ”Tko je za? Svi smo za… Tak je…”

Prema neslužbenim rezultatima stopostotnu podršku glasača Karamarku pokvarilo je tek oko 0,8 posto posto nevažećih listića. Izbori su barem bili slobodni, pa se na njima nije pojavilo svih 207.456 članova, nego njih oko 44,4 posto. Situacije s jednim izbornim kandidatom nisu nažalost iznimka na stanačkoj sceni u Hrvatskoj; možda i zato što isključivanje neistomišljenika nije rijetkost.

I HNS-ovci su ovog tjedna mogli birati jedino između Ivana Vrdoljaka i izborne apstinencije.

Koliko se demokratski deficit unutar stranaka može negativno odraziti na dobro funkcioniranje institucija i pravnu državu upozoravaju i naši vodeći politološki umovi.

”Teško je zamisliti parlamentarnu demokraciju bez stranaka, jer one osiguravaju provedbu konzistentnih politika i postojanost, izvjesnost i efikasnost odlučivanja. Nedostatak unutarstranačke demokracije pretvara stranke u organizacijske ljušture u kojima dominiraju osobni odnosi lojalnosti, koji se prenose na funkcioniranje institucija”, često ističe u svojim javnim nastupima Goran Čular, profesor sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.

Da su Prpićeve ideje početkom dvijetisućitih naišle na plodno tlo, hrvatsko pravosuđe danas možda ne bi bilo četvrto najlošije u Europskoj uniji, u državnom proračunu bi ostale milijarde kuna izvučene u korupcijskim aferama, a političari bi građane učili snošljivosti i toleranciji prema drukčijima umjesto da svojom retorikom raspiruju najniže strasti i mržnju

Time, prema njegovu mišljenu, dobivamo sustav kojim vlada neizvjesnost, javne politike i važne odluke ovise o tome na koju se nogu vođa tog jutra ustane, ulazi se u ad hoc odlučivanje, nepromišljene i nedomišljene eksperimente ili odluke koje se nisu raspravile, stranački izborni program nema nikakvog značenja za vodstvo, a izabrani zastupnici, ovisni o reizboru i dolasku na listu, ne djeluju autonomno. ”Plodovi” takvog upravljanja strankama, a posljedično i državom, su nefunkcioniranje pravne države, korupcija i nepovjerenje građana u institucije i političare.

Svojedobno je naš vrhunski politološki um i vizionar istinske demokracije, pokojni profesor političkih znanosti Ivan Prpić političke elite pokušao uvjeriti u važnost ustavnog i zakonskog reguliranje statusa političkih stranaka kao nužnosti za razvoj hrvatske pravne države i demokratskog društva.

Prpić je sa skupinom sveučilišnih profesora okupljenih oko Hrvatskog pravnog centra, na temelju njihova znanja i pozitivnih primjera iz razvijenih demokracija, ponudio saborskom Odboru za Ustav, poslovnik i politički sustav nacrt Zakona o političkim strankama koji bi Hrvatsku usmjerio prema modernoj parlamentarnoj demokraciji i funkcionirajućoj pravnoj državi, a građane u najvećoj mogućoj mjeri poštedio enormnih šteta od koruptivnih aktivnosti.

Prema neslužbenim rezultatima stopostotnu podršku glasača Karamarku pokvarilo je tek oko 0,8 posto posto nevažećih listića. Izbori su barem bili slobodni, pa se na njima nije pojavilo svih 207.456 članova, nego njih oko 44,4 posto. Situacije s jednim izbornim kandidatom nisu nažalost iznimka na stanačkoj sceni u Hrvatskoj; možda i zato što isključivanje neistomišljenika nije rijetkost

No, trud profesora Prpića i njegovih kolega ostao je samo slovo u monografiji ”Država i političke stranke”, objavljenoj još 2004. godine. Političari su tu intelektualnu inicijativu dočekali na nož optužujući profesore da nastoje birokratizirati i uškopiti stranke.

Prpić i skupina znanstvenika s područja filozofije, politologije, prava i sociologije tražili su sljedeće: da se zakonom definira pojam političke stranke, unutarstranačka demokracija, financiranje stranaka te odnosi političkih stranaka i javnosti. Također su se zalagali da se djelatnosti političkih stranaka ne svode samo na izborno natjecanje već da se bave političkim obrazovanjem i promicanjem političke kulture…

Da su Prpićeve ideje početkom dvijetisućitih naišle na plodno tlo, hrvatsko pravosuđe danas možda ne bi bilo četvrto najlošije u Europskoj uniji, u državnom proračunu bi ostale milijarde kuna izvučene u korupcijskim aferama, a političari bi građane učili snošljivosti i toleranciji prema drukčijima umjesto da svojom retorikom raspiruju najniže strasti i mržnju.

    •  Sve je više razloga za raspisivanje novih izbora
    •  Banaliziranje zla
    •  Bozanićeva ''fetva''
    •  Prekomjerno granatiranje i hrvatska šutnja
    •  Karikaturalna hrvatska politička stvarnost
    •  ''Đubrivo'' za trivijalnije novinarstvo (i šizofrenije društvo)
    •  Šteta što na mjestu Bože Petrova nije Mate Rimac

> Svi tekstovi ovog autora