Bez gorčine, ali s podosta gađenja

Kad je potvrđeno da me, danas već daleke 2012., opsjela naizgled opaka bolest zvana karcinom, nisam bila impresionirana jer mi se činilo da je to prirodna posljedica dotadašnjeg načina života – puno stresa, puno previše kava i cigareta, a premalo reda i spokoja.

Ipak, prisiljena na mirovanje, i ne hoteći, imala sam konačno prekomjernu količinu vremena za promišljanje, sažimanje, analizu svega što se zvalo mojim životom.

Počela sam pisati.

Uz posvetu djeci, htjela sam i sebi pokušati objasniti zašto sam bila kakva sam i tko zapravo jesam.

I odmah mi je bilo kristalno jasno da naslov mora biti Bez gorčine, ali s podosta gađenja.

Nikada do sada, ja aktivistkinja (kako to negordo zvuči), nisam strasnije željela isključiti internet, postaviti balvane na puteljak koji vodi do kuće i družiti se sa svojim psima, mačkom, puževima golaćima, pa i komarcima koje inače mrzim iz dna duše. Neću to napraviti. Naravno

Shvatila sam da tako vidim svijet i ljude, prvenstveno zahvaljujući sjecištu meridijana i paralele koje je bilo (i jest) moj dom, ali možda ne bi bilo drugačije ni da sam izmještena na neku daleku zvijezdu.

Nisam umrla, a bogme nisam ni stigla predaleko u pisanju. Možda ću se jednog dana vratiti započetom, ali, summa summarum, ispravnost naslova zasad krnjeg kopanja po vlastitoj utrobi nikad mi se nije činila preciznijom.

Zapravo mi je mučno bilo što pisati o trenutku u kojem živim jer mi se čini da gađenje nikad nije bilo intenzivnije.

Sve teže mi je uključivati se, nešto činiti.

Nikada do sada, ja aktivistkinja (kako to negordo zvuči), nisam strasnije željela isključiti internet, postaviti balvane na puteljak koji vodi do kuće i družiti se sa svojim psima, mačkom, puževima golaćima, pa i komarcima koje inače mrzim iz dna duše.

Neću to napraviti. Naravno.

Jer sam ipak vrlo odrasla osoba.

Da ženu mojih godina zgazi auto na pješačkom prijelazu, mediji bi napisali ”stradala je starica”, pa se moram ponašati nadasve odgovorno, sukladno svojim godinama i spolu.

Kad je potvrđeno da me, danas već daleke 2012., opsjela naizgled opaka bolest zvana karcinom, nisam bila impresionirana jer mi se činilo da je to prirodna posljedica dotadašnjeg načina života – puno stresa, puno previše kava i cigareta, a premalo reda i spokoja

Ovo drugo je posebno važno. Zna se da žene uživaju u žrtvovanju, u davanju sebe bez zadrške, bez ikakvih zahtjeva prema bilo kome.

Trebalo bi me tješiti što poznajem i povremeno komuniciram ili se čak družim s pametnim i/ili časnim osobama, što čitam mudre knjige, što gledam fantastične dokumentarce i serije, što još uvijek mogu nogu staviti za vrat (iako mi poprilično škripe koljena), što mogu potrimati 2500 kvadrata brdovitog terena, što imam preslatke dvije djevojčice koje me začuđujuće jako vole i žele su družiti sa mnom… Ima toga još.

Ali, to prokleto ali.

Naviknuta da se borim, bez oružja i podvala, za svijet u kojem ljudi znaju da im je na raspolaganju tek jedan jedini život u kojem bi trebalo imati vremena samo za činjenje dobra, za nalaženje smisla samo u poštovanju svih, bez obzira na porijeklo, izgled, imetak, bilo što, gadi mi se beskrupuloznost onih koji zgrću i nikad im nije dosta, gadi mi se idiotizam onih koji misle da je etnička pripadnost osobna zasluga i kvalifikacija za činjenje opakih stvari onima koji nisu te sreće da pripadaju ”izabranoj” vrsti, gade mi se glupi koji urlaju i naređuju jer misle da su pametni, gade mi se lijeni koje zanima samo u se, na se i poda se, ma kako to majušno bilo.

A njih gledam i o njima moram slušati, njih se možda trebam i bojati ukoliko se odlučim aktivno uključiti u hrvatsku, pa europskounijašku ili globalnu stvarnost.

Ova Hrvatska, naravno, najviše boli.

Kojoj bi se temi trebalo posebno posvetiti? Boli glava. Što je gore?

Slučaj djevojčice koju je seksualno zlostavljao pedeset godina stariji susjed ili premlaćivanje mladića koji je došao zaraditi novce, ali oni pravih krvnih zrnaca znaju da to ne zaslužuje, možda umlaćivanje djece, mladića i odraslih koji se usuđuju navijati za krivi nogometni klub, a i uopće su apsolutno neprihvatljivo druge vjere i etničkog porijekla, ili pisanje visoko pozicionirane diplomatkinje koja ne podnosi do li echte bijelu boju kože oko sebe iako se sigurno prži na suncu kako bi izgledala privlačnije, da li smjena uz posebne počasti ministara koji misle da su oni koji ne mažnjavaju sve što im pod ruku dođe idioti koje treba žaliti, a oni su genijalci koji smiju sve što im padne napamet jer se križaju pravilno deset puta dnevno i smjerno pozdravljaju s Hvaljen Isus, ili pak postavljanje ministra koji ne zna što će od love koju je zgrnuo a usto ne zna šutjeti pa melje nezaustavljivo a da ne kaže apsolutno ništa smisleno.

Nisam umrla, a bogme nisam ni stigla predaleko u pisanju. Možda ću se jednog dana vratiti započetom, ali, summa summarum, ispravnost naslova zasad krnjeg kopanja po vlastitoj utrobi nikad mi se nije činila preciznijom

Što reći o ljigavom pismu predsjednice koje bi trebalo biti namijenjeno djetetu koje odlazi u dalek svijet, ali se u biti objavljuje javno ne bi li raspekmezilo srca tankoćutnih a duboko rodoljubnih birača koji vjerojatno nemaju što jesti, ali vole patetiku i čelnu rodoljupku koja je svim srcem htjela uzeti pušku u ruke, ali je bila toliko važna svijetu da se žrtvovala radeći za ogromne pare po tom istom bijelom svijetu, daleko od domaje?

Čiji izraz lica kad je pitaju što misli o nasilju nad Srbima koji su u kafiću mirno gledali utakmicu prestravljuje svaku normalnu osobu.

Tu bih sliku trebala staviti na naslovnicu svoje knjige o gađenju.

Kako se osjećati kad stigne vijest da je dotična persona, uz još nekoliko pripadnika vrhuške došla sliniti i iskazivati počast vojnicima gubitničke fašističke vojske koji su stradali jer su se odbili predati?

Što misliti kad nakon svakog nasilnog čina prema Drugima, Drugačijima uslijedi šutnja ili odlučna nespremnost da se ispravno reagira nedvosmislenom osudom nasilnika a podrškom žrtvama?

A zatim, kad se najvidljiviji pripadnik Drugih i Drugačijih, nakon podosta dana kolebanja, dvoumica i troumica te začudnu postojanost u pružanju podrške onima na vlasti, usudi reći ono što nevelik broj pametnih i moralnih govori već danima, nastupa kanonada ovjereno pravovjernih koji hrabro u gomili urliču i traže njegovu ekskomunikaciju iliti izopćenje iz države u kojoj je rođen, oduvijek živi i čiji jezik poznaje bolje od svih pravovjeraca koji se od silne posvećenosti obrani domovine nisu stigli baviti tričarijama kao što su savladavanje pravogovora i pravopisa materinskog im jezika?

Uvaženi zastupnici i moćna gomilica ministara razmatra treba li podići plaće zaposlenicima u zdravstvu i prosvjeti, dumaju zaslužuju li one i oni to, ali im ne pada na pamet da možda većina njih ničim nije zaslužila sve što su si izglasali, pa bi bilo pravedno da oduzmu sebi, a daju onima koji ozbiljno rade važne stvari.

Uvaženi zastupnici i moćna gomilica ministara razmatra treba li podići plaće zaposlenicima u zdravstvu i prosvjeti, dumaju zaslužuju li one i oni to, ali im ne pada na pamet da možda većina njih ničim nije zaslužila sve što su si izglasali, pa bi bilo pravedno da oduzmu sebi, a daju onima koji ozbiljno rade važne stvari

Možda bi tema moglo biti i pitanje može li se smijenjenim ministrima ne davati šest mjeseci punu, a onda šest mjeseci pola povelike plaće? Ili bi priča o sutkinji koja nije radila ništa, pa je stotine predmeta otišlo u zastaru, a sada je, tek nakon upornog pisanja medija, suspendirana, ali dobiva i nadalje pola plaće, mogla biti zasebna storija u kojoj bi se pokazalo koliko je takvih osoba u sustavu a da za njih poimence nikada nećemo znati. Dočekat će nezasluženu mirovinu ponosni što su preveslali budale koje se trude i rade.

A ne bi se smjelo preskočiti ni jednog muškarca koji nesuvislo jurca od zore do mraka, vrijeđa sve koji se usude postaviti nepodobna pitanja, busa se u prsa da je najzaslužniji čovjek države koji već dvadeset godina pregalački izgara za jedan grad, pritom vjerojatno, poput Hvaljenisuseka, i neznajući što je sve u toj jurnjavi osobno stekao. O bulumenti koja se suludo kesi iza njega i s udivljenjem ga prati u stopu vrijedi li uopće išta reći?

I tako. Tema za temom, zbljuv za zbljuvom.

Kako sam sama izabrala svoj životni put, ne mogu niti smijem biti ogorčena. Ali, da mi se gadi ovo što vidim oko sebe, gadi mi se.

I to beskrajno.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zar su ratni avioni Hrvatskoj trenutno najpotrebniji?
    •  Dijete je ubijeno bez da je povrijeđen zakon. Savršeno!
    •  Proljeće koje to nije
    •  Priča o Zeki, Zokiju, Hasi… o hrabrim hrvatskim muževima
    •  Nemamo uvjeta za miran i prosperitetan život
    •  Vlado Gotovac bi nas volio. I to je utješno
    •  Plenkovićeva i moja Hrvatska u gadnom su raskoraku
    •  Milanovićeva logoreja ide u korist korupcije i HDZ-u
    •  Bahatluk se cijeni, braco. Predsjedniče, pokaži da si faca
    •  Uzdam se u uvažene koji tvrde da Možemo!

> Svi tekstovi ovog autora