Bajka o jednoj Sandi, Sandri, Dubravki i Kolindi

U jednoj zemlji na brdovito-ravničarskom Balkanu rodile su se Sanda i Sandra, kao i Dubravka, a bogme i Kolinda. U različitim gradovima, različitih mjeseci i godina. Zato, valjda, vode vrlo različite živote.

Sanda i Sandra odlučile su pomagati bolesnima, pa su postale medicinske sestre. Dubravka i Kolinda od rođenja vole sebe, pa su svu svoju energiju usmjerile na pomaganje vlastitom probitku. Sanda i Sandra rade u bolnici danju i noću, subotom i nedjeljom, na blagdane i praznike.

Ni Dubravka ni Kolinda ne mare koja je ura ili dan. Uvijek su spremne, dotjerane i nasmijane, otići na neki prijem, otvorenje, premijeru, bogoslužje. I nije im teško održati poneki govor kojim će dirnuti narodne mase. Kolinda obožava oružje, avione i tenkove, a Dubravka more i plovidbu.

One su Hrvatice koje vole Hrvatsku. A Hrvatska, kojoj jedan opskurni tip upravo diže skupi spomenik uz blagoslov jednog uvaženog europoljupca, jer je valjda domovina umrla, pa je ne smijemo zaboraviti, nekako je različito voljela svoju djecu.

Sanda i Sandra odlučile su pomagati bolesnima, pa su postale medicinske sestre. Dubravka i Kolinda od rođenja vole sebe, pa su svu svoju energiju usmjerile na pomaganje vlastitom probitku. Sanda i Sandra rade u bolnici danju i noću, subotom i nedjeljom, na blagdane i praznike

Sanda i Sandra, žene koje donose lijekove pacijentima, mjere im temperaturu, peru govna ako su se jadni ukakili u krevet, okreću ih i kad su tri puta teži od njih, tješe kad su malodušni, jedva krpaju kraj s krajem.

Za razliku od njih, Kolinda i Dubravka misle, danju i noću, prije i poslije jela. Kolinda od silnog razmišljanja više ne zna što bi zapravo trebala misliti. Pa jedan dan tvrdi da treba hitno ratificirati Istanbulsku konvenciju i pita se zašto to već Sabor i Vlada nisu učinili, a onda naglo predlaže da se primijene nekontroverzni dijelovi tog dokumenta. Zaboravlja pritom pojasniti što je to kontroverzno.

Pa joj je jedan dan ”Za dom spremni” drevni hrvatski pozdrav kojim su se valjda Muhlo, Klukas, Lobel, Kosenc, Hrvat, Tuga i Buga počeli pozdravljati kad su ugledali predivno Jadransko more. A onda joj se drugi dan čini kako je to ipak fašistički pozdrav uz koji su u NDH odvodili i ubijali djecu, odrasle i starce zato što su bili krive vjere i etničke pripadnosti.

Jutrom ima puno razumijevanja za tu tvorevinu, a uvečer, tamo negdje daleko u bijelom svijetu, nepokolebljivo tvrdi kako su Hrvati bili najveći antifašisti. Teško joj je jer ju ljudi uvijek ne razumiju, ali onda zapjeva iz sveg grla i odmah joj je lakše. Pjesma ju je održala, njojzi hvala.

Dubravka je najprije bila profesorica. Nikad joj izgovor nije bio baš besprijekoran, ali je nabiflala gramatiku i tako je mogla prenositi nabubano znanje potomstvu. Za razliku od Kolindina, njoj sluh valjda nije jača strana. Ali, imala je sluha za važne stvari.

Kruži legenda da je na satu uvijek imala uključen mobitel. Kad bi zazvonio, pogledala bi na zaslon, a onda povremeno uzbuđeno rekla: ”Predjednik Tuđman me zove”, pa bi radosno izjurila iz razreda.

Misleće biće kakvo već ona jest, brzo je shvatila da dobre djevojke bivaju nagrađene ovozemaljskim rajem ako su uvijek prpošne i nasmiješene kad im se obraćaju važni muškarci te nadasve pokorne u sljedbi velikih vođa.

I njoj se često dogodi da od silnog mozganja više ne zna u što bi trebala vjerovati, za što se zalagati. Malo bi bila ravnopravna, a malo ne bi. Malo bi se borila za više demokratske standarde, a onda joj je Orban prirastao srcu, pa ne može dići ruku da ga se kazni.

Budući da Sanda i Sandra stalno trče vrijedno radeći, a Dubravka i Kolinda misle, a zna se da je pamet u Hrvatskoj na posebnoj cijeni (u jednom trenutku mogla se kupiti za dvije marke), jasno je tko je bivao i biva izdašnije nagrađen.

Sandu i Sandru nikad nije nazvao pokojni predsjednik Tuđman, vjerojatno ni saborski ili portir Vlade, pa se nitko nije sjetio da bi one trebale dobivati plaću od koje se može pristojno živjeti.

Ali su zato Dubravka i Kolinda, jer kažu uvaženi neoliberalni stručnjaci kako treba pustiti tržištu da regulira sve odnose, postale nezamjenjive i predragocjene.

Ni Dubravka ni Kolinda ne mare koja je ura ili dan. Uvijek su spremne, dotjerane i nasmijane, otići na neki prijem, otvorenje, premijeru, bogoslužje. I nije im teško održati poneki govor kojim će dirnuti narodne mase. Kolinda obožava oružje, avione i tenkove, a Dubravka more i plovidbu

Pa se jednoj dalo zrakoplov za važna putovanja, jer je nakon svakog žiteljima Hrvatske bivao život sve lagodniji, a drugoj je omogućeno da kupi skromnu jahticu za dvanaest osoba na kojoj može ribati i ribarski prigovarati o boljitku Grada, Republike, Europe, a uskoro vjerojatno i čitave zemaljske kugle.

Zahvaljujući prvoj, Hrvatska je nadmašila bogatstvom Švicarsku, a druga će demokraciju bez korupcije, uhljebništva, mržnje prema drugačijima, kakva se živi u Hrvatskoj, pronositi Europskom unijom.

Obje će usto motivirati narodne mase na općenje koje mora rezultirati tisućama trudnoća i u konačnici rađanjem zdrave i od prvog urlika sretne dječice, budućnosti naše najsvjetlije.

I sve je, kao u pravoj bajci, bilo kako treba biti, dok jednog dana Sandra i Sanda nisu ustale na lijevu nogu. Umorne i mrzovoljne, dok su ispijale prvu kavu na svom radnom mjestu, pomislile su da nešto nije kako valja. Osvrnule su se oko sebe i shvatile da su iz sretne Hrvatske pobjegle sve mlade medicinske sestre. Ne zna se zašto, ali ih nema.

Učinilo im se da su premorene, ponižene i uvrijeđene. Ne zna se zašto, ali tako je bilo. I onda su otvorile računala, pa Facebook i upitale druge sestre kako se one osjećaju. I gle čuda, pokazalo se da ima još puno žena koje su ustale na lijevu nogu.

Mnogima se čini da su potplaćene, necijenjene, pregažene od teškog rada. I učas su se složile i dogovorile. Moraju viknuti, moraju kriknuti, moraju zahtijevati. Uzele su dan godišnjeg ili slobodan dan u ime svih prekobrojno odrađenih sati i stigle u Zagreb autobusom, vlakom, biciklom, naravno bez dnevnica, za vlastite minuse na bankovnim računima.

Govorile su, pjevale, vikale. Pokazalo se da i one znaju misliti, da štošta vide, sve razumiju. I sada traže da ih se vidi, čuje, uvažava i, last but not least, plati kako spada.

Dubravka i Kolinda nisu im se pridružile. Jer ne razumiju zašto se te žene bune. Kao ni njihov ministar, poetska duša kojoj je novac zadnja briga na svirali. Jer one i on su bogobojazne duše koje znaju da će prije deva proći kroz ušicu igle negoli bogataš ući u kraljevstvo Božje. Pa zato rade bez naknade za boljitak svog naroda. Nešto siće su nakupili zahvaljujući milodarima bogobojaznog a zahvalnog naroda.

E, sad je red da se na stranu stavi šala, jer ne treba biti budala.

Koje to zakonitosti tržišta (o kojem se govori kao o nekom nadnaravnom, iz svemira pristiglom biću) određuju da se podobne političarke (i političare) plaća suhim zlatom? Koje su to kvalitete koje ih čine dragocjenima?

Kako je moguće da žena u Europskoj komisiji dobiva plaću veću od 20.000 eura, plus dnevnice, plus ručkovi i večere, plus tkoznajoššto, kako je moguće da predsjednica bez stava putuje svijetom i domajom na naš račun i dobro se zabavlja, a medicinska sestra, uz sva dežurstva, stres i odgovornost koja joj pritišće pleća, u domovini koju voli i ne napušta ne zaslužuje ni tisuću eura.

Učinilo im se da su premorene, ponižene i uvrijeđene. Ne zna se zašto, ali tako je bilo. I onda su otvorile računala, pa Facebook i upitale druge sestre kako se one osjećaju. I gle čuda, pokazalo se da ima još puno žena koje su ustale na lijevu nogu

Trebale bismo biti sretne jer su neke žene probile stakleni strop i dosegnule važne domaće ili međunarodne pozicije. Ali nismo. Jer su te pozicije dosegnule zato jer ne talasaju, jer su prilagodljive, jer klimaju moćnijima od sebe i okreću se poput vjetrokaza na buri.

Hoće li se jednog dana u rasprave vratiti razgovor o klasnim razlikama, njihovoj ekonomskoj (ne)opravdanosti, o vrijednostima koje naše, europsko i globalno društvo promiču?

Sandra i Sanda se bune. Nadajmo se da neće odustati. Da će im se mnoge i mnogi poniženi i uvrijeđeni pridružiti.

Neka izvoli kraljevstvo zemaljsko postati pravednije. Ne da mi se čekati ono Božje u koje i ne vjerujem.

Jer ono čemu svjedočim ostavlja me na rubu pameti. I gnjevnu.

Čankolištvo, sebeljublje, prijetvornost, nezasitnost u grabežu kvalitete su koje bivaju nagrađene. Do kada?

Dame i gospodo, drugarice i drugovi, jesmo li sve/svi mi volovi ili odgovorna bića? Pitam se, pitam.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zar su ratni avioni Hrvatskoj trenutno najpotrebniji?
    •  Dijete je ubijeno bez da je povrijeđen zakon. Savršeno!
    •  Proljeće koje to nije
    •  Priča o Zeki, Zokiju, Hasi… o hrabrim hrvatskim muževima
    •  Nemamo uvjeta za miran i prosperitetan život
    •  Vlado Gotovac bi nas volio. I to je utješno
    •  Plenkovićeva i moja Hrvatska u gadnom su raskoraku
    •  Milanovićeva logoreja ide u korist korupcije i HDZ-u
    •  Bahatluk se cijeni, braco. Predsjedniče, pokaži da si faca
    •  Uzdam se u uvažene koji tvrde da Možemo!

> Svi tekstovi ovog autora