autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (2)

AUTOR: Milan Koljanin / 05.08.2020.
Aloizije Stepinac

Aloizije Stepinac

Nadbiskup Stepinac je istupao kao zaštitnik hrvatskog naroda od zla komunizma i nemorala koji on donosi, smatrajući da ne uživa podršku države.

Sredinom oktobra 1940. u razgovoru sa poslanikom u Vatikanu Miroševićem-Sorgom on je ”vrlo živahno, pa i žestoko izneo, da Katolička crkva nije zadovoljna i ne može biti zadovoljna.”[i]

Glavni moralni prigovor Stepinca je bio da se ”komunizam širi u srpskim krajevima i da se odatle prenosi među Hrvate. Komunistička akcija vrši se putem nemoralne štampe i podrivanjem moralnih osnova porodice. Ima krajeva u kojima je teško naći neporočnu devojku, a abortusi se praktikuju u najširim razmerama.

Nadbiskupova borba protiv tog antisocijalnog poroka ne nalazi dovoljno zaštite, tako da krivci uspevaju da se spasavaju čak i pred sudom, dovodeći, ako je potreba, nemoralne stručnjake iz inostranstva da ih zaštite svojim ‘stručnim mišljenjem’.

Glavni moralni prigovor Stepinca je bio da se komunizam širi u srpskim krajevima i da se odatle prenosi među Hrvate. Komunistička akcija vrši se putem nemoralne štampe i podrivanjem moralnih osnova porodice. Ima krajeva u kojima je teško naći neporočnu devojku, a abortusi se praktikuju u najširim razmerama…

Nadbiskup je dužan da pod svaku cenu odbrani povereni mu hrvatski katolički narod od ovog zla” (podvlačenja u originalu).

Nadbiskup je izneo i niz prigovora materijalne prirode ističući da država favorizuje Pravoslavnu crkvu, a finansijski ruši Rimokatoličku. Što se tiče prigovora o političkom delovanju sveštenstva, nadbiskup je istakao da se u njegovoj nadbiskupiji ”kler suzdržava od protivdržavne akcije”.[ii]

Nestanak država stvorenih posle Prvog svetskog rata, Austrije, Čehoslovačke, Poljske, a naročito neočekivani poraz nosioca ”Versajskog sistema” Francuske početkom leta 1940. izuzetno negativno su se odrazili na spoljnopolitički položaj Jugoslavije.

Za jugoslovensku politiku neutralnosti, proklamovanu na početku Drugog svetskog rata, bilo je sve manje političkog prostora. Zemlja je postala poprište pritajenih sukoba Nemačke i Velike Britanije, svakako i Sovjetskog Saveza, koje su htele da je privuku na svoju stranu ili bar da je u što većoj meri iskoriste za svoje ciljeve.[iii]

Lakoća sa kojom je 27. marta 1941. izvršen državni udar, a zatim masovne demonstracije u Beogradu i brojnim drugim gradovima pokazali su koliko je bilo široko antifašističko, prozapadno i prorusko (prosovjetsko) raspoloženje i protivljenje vladinoj politici.[iv]

Hrvatski gradovi, osim u Dalmaciji, vest o puču uglavnom su dočekali u tišini. Potpuno različito reagovanje Srba i Hrvata nadbiskup Stepinac je tumačio dubljim razlozima, koji su sada postali sasvim očigledni.

Smatrao je da su Srbi i Hrvati dva sveta koji se neće ujediniti ”dok je jednoga od njih u životu. Duh bizantizma je nešto tako grozno da je samo Svemogući i Sveznajući Bog u stanju parirati intrigama i podvalama tih ljudi”. Smatrao je da je većina Hrvata, ako ne i svi, za to da se otcepe od Srba.[v]

Hitlerova odluka da uništi jugoslovensku državu uz pomoć suseda kojima su obećani delovi njene teritorije značila je početak punog angažovanja svih unutrašnjih neprijatelja u čemu su glavnu ulogu imali pripadnici nemačke nacionalne manjine (folksdojčeri).

U mnogo manjoj meri angažovane su i druge nacionalne manjine, kao i separatističke snage među Hrvatima, koje su već velikim delom bile i same organizovane. Posle Mačekove odluke 4. aprila 1941. da, ipak, uđe u vladu generala Simovića, ustaše i Pavelić su dobili punu podršku Italije, zatim i Nemačke.

Masovne katoličke organizacije i društva (Veliko križarsko bratstvo, Katolička akcija, Hrvatsko Katoličko akademsko društvo Domagoj i druga) oduševljeno su pozdravile stvaranje nove države i njenog vođu pri čemu su isticali da su upravo iz njihovih redova potekli mnogi borci za novu državu

O sve većoj ratnoj psihozi i mogućnosti skorog rata nadbiskup Stepinac je ostavio dnevničku belešku 5. aprila 1941. gde je ponovo dao maha svom antipravoslavlju i antisemitizmu: ”I to je sve skuhala srpskopravoslavna crkva sa Židovima, komunistima, masonima, sokolima itd.” Iste večeri, u svom govoru na radio stanici koja je emitovala iz Italije, Pavelić je najavio agresiju na Jugoslaviju i pozvao hrvatski narod na oružje. On je potpuno otvoreno izjavio šta će slediti stvaranju Nezavisne Države Hrvatske ”na cijelom hrvatskom povijesnom i neprekidnom narodnom području”.

U toj državi će u rukama hrvatskog seljačkog naroda biti ”sva zemlja i sva vlast”, a iz nje ”će biti iskorijenjen sav korov, što ga je tuđinska dušmanska ruka bila posijala”.[vi]

Da su taj korov koji treba iskoreniti celi srpski i jevrejski narod u budućoj velikoj hrvatskoj državi nije bilo nikakve sumnje.

Posle kratkotrajnog Aprilskog rata, dogovorom između Nemačke i Italije 22. aprila 1941. u Beču podeljena je jugoslovenska državna teritorija, a izvršeno je i razgraničenje zona interesa linijom koja je delila zemlju pravcem severozapad-jugoistok.

Severni deo slovenačkih zemalja, anektiran je Nemačkoj[vii] i predviđen za germanizaciju. Preostali deo sa Ljubljanom je priključen Italiji, kao i deo jadranske obale. Italijanske trupe su okupirale veliki deo jadranske obale i zaleđa, kao i Crnu Goru. Italijanskom protektoratu Albaniji priključeni su Metohija, veći deo Kosova i zapadna Makedonija. Mađarskoj su pripali Bačka, Baranja, Međumurje i Prekomurje.

Najveći deo Makedonije i jugoistočna Srbija pripali su Bugarskoj. ”Stara Srbija” sa severnim Kosovom i Banatom stavljena je pod nemačku vojnu upravu i u njoj je ubrzo formirana srpska kvislinška uprava.

Od središnjeg dela Jugoslavije-Hrvatske, Slavonije, Srema, Bosne i Hercegovine, Hrvatskog primorja i dela Dalmacije stvorena je velika Hrvatska pod imenom Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Ova država je, uz Slovačku, bila ”čisti” proizvod ”novog evropskog poretka”, odnosno sporazuma nosioca ovog poretka Nemačke i Italije.[viii]

Iako je formalno bila u uticajnoj (političkoj i ideološkoj) sferi fašističke Italije, NDH je po svom uređenju i spoljnopolitičkom položaju bila mnogo bliža nacionalsocijalističkom Trećem rajhu.

Nemački vojni, politički i privredni uticaj bio je mnogo naglašeniji nego italijanski, a predstavnici nemačke vojske imali su ključnu ulogu u formiranju i naoružavanju hrvatskih oružanih formacija.

Masovni progoni, uništenje celih nacionalnih i/ili verskih grupa, organizovanje represivne mreže oličene u koncentracionim logorima i logorima uništenja, to su neke od osnovnih sličnosti nacionalsocijalističke (nacističke) i ustaške države.

Iako je formalno bila u uticajnoj (političkoj i ideološkoj) sferi fašističke Italije, NDH je po svom uređenju i spoljnopolitičkom položaju bila mnogo bliža nacionalsocijalističkom Trećem rajhu

Ovakvo uređenje bilo je izraz prihvatanja nacističkog ideološko-političkog principa ”krvi i tla”, po kojem se može germanizovati (u hrvatskom slučaju kroatizovati) prostor, a ne i narod koji živi na njemu. To je vodilo uništenju nacionalno, ”rasno” i verski nepoželjnih kategorija stanovništva, koje su stigmatizovane, dehumanizovane i proglašene za smrtnu opasnost po opstanak hrvatskog naroda.

Hrvatski protivsrpski diskurs je bio u osnovi protivrečan. S jedne strane se negiralo i samo postojanje srpskog naroda kao takvog[ix], a istovremeno se pozivalo na njegovo eliminisanje i svim raspoloživim sredstvima se radilo na tome.

”Teoretska” podloga dehumanizacije Srba se zasnivala na navodnim nepremostivim civilizacijskim razlikama između Hrvata, eminentno zapadnog naroda, i Srba, koji su oličavali inferiorni i omraženi ”Bizant”.

Otvoreno ili zamagljeno, ovaj diskurs je bio opšte mesto u hrvatskoj javnosti već u periodu između dva svetska rata. Isto je bilo i sa tezom o eksploataciji, ugnjetavanju, pa i ugroženosti same egzistencije hrvatskog naroda od ”velikosrpske” Jugoslavije i srpskog naroda.

Posle uspostavljanja hrvatske države, diskurs o potrebi borbe za odbranu samog postojanja hrvatskog naroda postao je vladajući i svodio se na sledeće: hrvatski narod se oslobodio neprirodnog i kobnog političkog okvira u koji je nasilno uvučen 1918. i vratio se u svoje prirodno, civilizacijsko, ideološko i rasno (germansko) okruženje, koje je oličava nacistička Nemačka.[x]

Za razliku od NDH, ostale slovenske države koje su dobile mesto u ”novom poretku” (Bugarska i Slovačka), nisu se odricale svog slovenskog i vezivale za germansko poreklo.

Ilegalna ustaška organizacija je u rimokatoličkom sveštenstvu imala jedan od svojih oslonaca i nije bilo malo onih koji su postali njeni članovi. Među njima su bili i neki najistaknutiji predstavnici rimokatoličke hijerarhije, kakav je bio sarajevski nadbiskup Ivan Šarić, koji će se hvaliti da je postao ustaša već 1934.[xi]

Rimokatolički sveštenici su učestvovali u napadima na Jugoslovensku vojsku, zarobljavanju i razoružavanju njenih pripadnika, o čemu su objavljivani samohvalisavi članci u štampi posle proglašenja NDH.[xii]

Masovne katoličke organizacije i društva (Veliko križarsko bratstvo, Katolička akcija, Hrvatsko Katoličko akademsko društvo Domagoj i druga) oduševljeno su pozdravile stvaranje nove države i njenog vođu pri čemu su isticali da su upravo iz njihovih redova potekli mnogi borci za novu državu.[xiii]

Najviša hijerarhija RKC je odmah podržala novoproglašenu državu u vreme dok je još trajala agresija osovinskih zemalja na Jugoslaviju okončanu kapitulacijom Jugoslovenske vojske 17. aprila 1941. U tome je inicijativu i glavnu ulogu imao hrvatski metropolita i zagrebački nadbiskup Stepinac.

Teoretska podloga dehumanizacije Srba se zasnivala na navodnim nepremostivim civilizacijskim razlikama između Hrvata, eminentno zapadnog naroda, i Srba, koji su oličavali inferiorni i omraženi Bizant

On je sutradan po ulasku nemačkih trupa i proglašenju NDH, 11. aprila 1941, posetio ministra unutrašnjih poslova u privremenoj upravi Milovana Žanića.[xiv]

Istog dana je sa pratnjom posetio u Banskim dvorima Slavka Kvaternika koji je proglasio NDH u ime Poglavnika (vođe) Ante Pavelića. Nadbiskup mu je izrazio ”svoje najbolje želje za sreću, boljitak i napredak hrvatskog naroda u Državi Hrvatskoj. Ujedno mu je izrazio srdačno saučešće nad tragičnom smrti njegovog brata”. Petar, brat Slavka Kvaternika, je, inače, poginuo u borbi sa Jugoslovenskom vojskom u Crikvenici prilikom proglašenja ustaške vlasti.

Slavko Kvaternik sa pratnjom je sutradan, 12. aprila, uzvratio posetu nadbiskupu i uverio ga da će ”Katolička crkva imati svaku potporu vlasti u svom djelovanju”.[xv] U listu zagrebačke nadbiskupije ova poseta je označena kao uspostavljanje uske saradnje ”između ustaškog pokreta i najvišeg predstavnika rimokatoličke crkvene vlasti u državi Hrvatskoj”.

Iste večeri na svečanom bogosluženju u zagrebačkoj katedrali Slavko Kvaternik je bio na mestu predviđenom za vrhovnog predstavnika državne vlasti, a nadbiskup Stepinac ga je kao takvog blagoslovio.[xvi] Odmah po imenovanju hrvatske vlade 16. aprila 1941. nadbiskup Stepinac je posetio poglavnika Pavelića i zaželeo mu ”Božji blagoslov u radu”[xvii].

________________

[i] AJ, 372-16, Poslanik pri Svetoj Stolici, Ministru inostranih poslova, Rim, 20. oktobra 1940.

[ii] Isto.

[iii] Jakob HOPTNER, Jugoslavija u krizi 1934-1941, Rijeka 1972, passim.

[iv] Branko PETRANOVIĆ, Srbija u Drugom svetskom ratu 1939-1945, Beograd, 1992, 75-85.

[v] Dnevnik Alojzija Stepinca, 27.III.1941, Danas (Zagreb), 14.VIII.1990, 67.

[vi] Tekst snimljenog govora citiran prema: Viktor NOVAK, Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb, 1948 (reprint: Beograd, 1986),  536.

[vii]AJ, fond Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (oznaka fonda: 110), 30-43 do 44, Pregled obaveštenja, br.15, 22. novembar 1944, Preseljavanje (Umsiedelung), izvod iz Basic Handbook  for Germany, glava II, 1944.

[viii] Isto.

[ix] To je bio deo oficijelne hrvatske politike, koju je Pavelić izložio Hitleru prilikom svoje prve posete 6. juna 1941; HILGRUBER, Andreas (Hrsg.): Staatsmänner und Diplomaten bei Hitler. Vertrauliche Aufzeichnungen üeber Unterredungen mit Vertretern des Auslands 1931-1941, Frankfurt am Main, Bernard und Graefe Verlag, 1967, 577; Bogdan KRIZMAN, NDH između Hitlera i Mussolinija, Zagreb, 1983,  48-49.

[x] Prema izveštaju nemačkog predstavnika Edmunda Fezenmajera (Veesenmayer) ministru spoljnih poslova Ribentropu (Ribbentrop), prilikom susreta sa Pavelićem u Karlovcu 14. aprila 1941, on je izjavio da će dokazati ”da Hrvati  ne potiču od slovenske, već od germanske loze. I najzad, daje garancije da se Hitler neće u njega razočarati”; citat prema: Slobodan MILOŠEVIĆ, Nemačko-italijanski odnosi na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941-1943, Beograd, 1991, 47. Prilikom razgovora sa Hitlerom 21. jula 1941. glavnokomandujući hrvatske vojske Slavko Kvaternik je takođe istakao da Hrvati nisu slovenskog porekla; Staatsmänner  und Diplomaten bei Hitler, II, 612.

[xi] SHELACH, Menachem: ”The Catholic Church in Croatia, the Vatican and the murder of the Croatian Jews”, Remembering for the future. Papers to be presented to an International Scholar’s Conference to be held in Oxford 1-13 July 1988, Theme I: Jews and Christians During and After the Holocaust, Oxford-New York 1988, 266.

[xii] ”Zadnji trzaji Jugoslavije na Pagu”, Nedjelja, 22. jun 1941; Za Dom, br.1, travanj 1941; Hrvatski narod, 4.VI.1941; Dragoljub R. ŽIVOJINOVIĆ, Vatikan, Katolička crkva i jugoslovenska vlast 1941-1958, Beograd, 1994, 15.

[xiii] Nedjelja (Zagreb),  29.VI.1941.

[xiv] Hrvatski narod (Zagreb), 14.IV.1941.

[xv] Isto.

[xvi] Katolički list (Zagreb),  br. 16, 1941, 195.

[xvii] Katolički list (Zagreb), br. 16, 1941, 195; Hrvatski narod (Zagreb), br. 65, 18. IV.1941.

 

(Nastavlja se).

 

(KRAJ)

 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (8)
     Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (7)
     Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (6)
     Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (5)
     Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (4)
     Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (3)
     Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (1)

> Svi tekstovi ovog autora
Objavljeno u: FELJTON
Oznake: Alojzije Stepinac, Milan Koljanin, NDH
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1