Aki Rahimovski i muzika dječaka koji će ubijati jedni druge

Nevolja s Parnim valjkom bila je što se u nedoba pojavio. Svirali su boogie-rock, na tragu Status Quo, britanske grupe za koju smo negdje, u nekoj rock enciklopediji, pročitali da je to najgori rock bend u povijesti. U tom je duhu bio prvi album Parnog valjka “Dođite na show”, objavljen 1977.

Ali još prije albuma, možda je to bila 1976. godina, objavili su singl s dvije pjesme. Prva će godinama ostati na repertoaru kasnih hipika s dalmatinskih plaža, koji oko svojih raštimanih gitara okupljaju maloljetnice i maloljetnike, a naslov joj je “Prevela me mala žedna preko vode”.

Tom pjesmom Husein Hasanefendić oglasio se u duhu upravo inauguriranog Bregovićevog pastirskog rocka, stvorivši jedan čudovišan hit koji je, međutim, imao jednu tvorbenu manu: loše je stajao grupi iz Zagreba.

Da je Parni valjak stigao iz Zavidovića, Županje, Vinkovaca, puno bi to bolje krenulo.

Druga pjesma na singlu “O šumama, rijekama i pticama” naslovom je evocirala eru na zalasku: hipici, domaća psihodelija, pripitomljeni hard rock…

Ali sve to je već bio napredak, jer su ovom singlu prethodili “Ljubavni jadi jednog parnog valjka” i “Tako prođe tko ne pazi kad ga parni valjak zgazi”, songovi iza kojih u sjećanju suvremenika ostaju samo rugalačke kritike što ih je Petar Luković ispisao u Džuboksu…

Hus je sve u to vrijeme htio, ali kao da mu nije ništa išlo. Scena na koju je sa svojim muzičarima stupio bila je pusta, po njoj su se vrzmali neki starci iz prve generacije domaćih rock entuzijasta, a negdje iz daljine, iz lučkih gradova Rijeke i Pule, čule su se najave novog doba.

Uskoro će naići punk, svojevrsna antimuzika, ili provala umjetničke avangarde u samo srce rock’n’rolla, a zatim će se, pomalo sam od sebe, na transferzali Zagreb – Beograd, uobličiti jugoslavenski novi val, u koji će se svojim radovima savršeno uklopiti pojedini Husovi zagrebački vršnjaci, pa i neki malo stariji od njega, ali u Novom valu za Husa i Parni valjak neće biti mjesta

Uskoro će naići punk, svojevrsna antimuzika, ili provala umjetničke avangarde u samo srce rock’n’rolla, a zatim će se, pomalo sam od sebe, na transferzali Zagreb – Beograd, uobličiti jugoslavenski novi val, u koji će se svojim radovima savršeno uklopiti pojedini Husovi zagrebački vršnjaci, pa i neki malo stariji od njega, ali u Novom valu za Husa i Parni valjak neće biti mjesta.

Više zbog onog boogieja, više zbog prethodno demodiranog stila, nego zbog onoga što je Hus doista bio. Uostalom, on će biti producent i dobri duh nekih važnih novovalnih i postnovovalnih projekata, uključujući, recimo onu divnu vrbovečku Stidljivu ljubičicu, koja je uz nerealizirani Zmijski ugriz mladog lava, taj čudesni kabaretni, kazališni bend iz Siska, najznačajnije tajno i neotkriveno čudo Novog vala.

Parni valjak na kraju je, nekih ranih osamdesetih, kao po kazni ostao posljednji mainstream u zemlji u kojoj su već svi, skupa s Goranom Bregovićem, bili novi val i neka ljuta avangarda.

Ali nije ovo priča o Husu i o Parnom valjku. Trebala bi ovo biti priča o Akiju Rahimovskom, klavijaturistu i pjevaču skopske grupe Tor.

Bio je, legenda kaže, dijete iz fine kuće. Otac mu je bio nastavnik muzike, a on je htio na akademiju, ali su ga neki čudaci nabijedili da nema sluha. E njega je u ono rano vrijeme Parnog valjka, kada ni sam nije znao kamo će sa sobom – a imao je za hrvatske prilike golemo iskustvo iz Grupe 220 – Hus zvao da se iz Skoplja preseli u Zagreb, jer mu treba kao pjevač.

Bilo bi zanimljivo ući u vrijeme, pa iz daleke budućnosti koja je nama sadašnjost poslušati razgovor te dvojice klinaca, u kojem Hus, tada jedva dvadesetogodišnjak, nagovara godinu dana mlađeg Akija da se preseli u Zagreb.

Skoplje je i danas daleko, ali koliko je bilo tada daleko, dok se putovalo gotovo isključivo vlakom ili autobusom, teško je i zamisliti. Pogotovo što je to bilo vrijeme prije ratova i ratnih izbjeglištava, kada nam je svijet bio mnogo veći nego što je danas. 

To što se taj crnpurasti klinac s licem djevojčice odvažio tako zbog ničega, tojest zbog Parnog valjka, seliti u Zagreb, odredit će cijeli njegov život, ali i život njegovog druga Huseina, a zatim i sudbinu jedne muzičke grupe, koja će postati tako važna za hrvatsku i jugoslavensku popularnu muziku.

Ali, na neki način, ta će neobična selidba utjecati i na sam Zagreb. Grad u koji će se Aki preseliti promijenit će se zahvaljujući njemu. I to je ono zbog čega će Akijeva iznenadna smrt od srca biti tako snažno doživljena.

Kao da nisu ni znali, sve dok nije umro, koliko im je taj ostarjeli i sjedobradi klinac s licem djevojčice zapravo važan i koliko ih je kao ljude preobrazio njegov glas.

Ali ništa u tome nije neobično. Gradovi se mijenjaju s onima koji se u gradove doseljavaju. Ta promjena uvijek je dobra i plodonosna. Kao što se u gradovima mijenjaju i oni koji u njih dolaze. Tako je Aki postao sličan Zagrebu, a njegov je glas postao amblematski glas Zagreba unutar jedne prilično duge epohe.

Do kraja ne znam kako se to dogodi, ali kad god bih, vozeći se u beogradskim taksijima, s radija čuo Parni valjak – a u beogradskim taksijima s radija gotovo u pravilu svira hrvatska muzika – meni bi se u glavi nesvjesno izlistale sličice grada iz kojeg stižem.

Pa iako bih se u taj Zagreb uvijek iz Beograda i vraćao za četiri-pet dana, na čas bih osjetio nešto kao nostalgiju. To je zanimljivo zato što me glasovi nekih drugih, meni bližih pjevača iz Zagreba, na Zagreb ne podsjećaju.

Recimo, Rundek. Njega kad čujem, neke druge sličice minu glavom. Ali Aki je Zagreb. I njegova smrt je smrt Zagreba. Grada koji je tako velik da se prije skoro i pedeset godina jedan klinac iz Skopja u njega doselio samo zato da bi postao njegov glas.

I da bih ja onda, vozeći se u beogradskom taksiju, osjetio nostalgiju za tim gradom usred kojeg je nekim čudom uglavljen i moj dom.

Pamtim kasno ljeto 1984. u Kninu. U sjevernoj smo kasarni, i jedne večeri u kasarnskom ljetnom kinu gledamo “Divljaka” s Marlonom Brandom. Poslije dolazi jesen, pa najstrašnija prijeratna zima u mom životu. U kasarni, naime, nema grijanja, a Knin je leden kao Sibir.

Ranim jutrom izlazimo na pistu na postrojavanje, a nakon što prođu svi ceremonijali, uključujući i jutarnju gimnastiku, prije samog doručka iz zvučnika se začuje neka normalna civilna muzika.

Temperatura je ispod nule, s Dinare, od Bosne, puše neki ledeni vjetar, a Aki svakoga tog zimskog jutra pjeva istu pjesmu: “Ti i ja sunčan dan, eto razloga za smijeh/ Mislit svojom glavom, ponekad, nije grijeh/ Kad bi mene pitali/ Svi bi stalno plesali”, a uskoro stiže i refren: “Slušaj ljubav kako dolazi/ Ljubav će nas jednog dana voditi/ Iz daljine ponekad se čuje glas/ Strpi se još malo doć će red na nas”.

I na taj refren sasvim nesvjesno, gotovo nekontrolirano, na tim grdnim dalmatinskim minusima, počinju da plešu svi ti u sivomaslinasto sukno obučeni nedovršeni mladići, koje bezuspješno nastoje uvjeriti da su nekakva vojska.

Taj ples je od muke, od jada i besmisla. I jedino nas on, skupa s Husovom muzikom i Akijevim glasom, može zbližiti.

Inače smo toliko jedni drugima različiti da ćemo samo sedam godina kasnije predstavljati različite strane u jednome krvavom ratu.

Na neki način, ta će neobična selidba utjecati i na sam Zagreb. Grad u koji će se Aki preseliti promijenit će se zahvaljujući njemu. I to je ono zbog čega će Akijeva iznenadna smrt od srca biti tako snažno doživljena. Kao da nisu ni znali, sve dok nije umro, koliko im je taj ostarjeli i sjedobradi klinac s licem djevojčice zapravo važan i koliko ih je kao ljude preobrazio njegov glas

Nemam to gdje provjeriti, ali ne bi me iznenadilo da je neki od tadašnjih mojih supatnika iz Sjeverne kasarne u tom ratu stekao ugled ratnog zločinca.

Parni valjak iz te faze, s albuma “Uhvati ritam” iz 1984, već je bio veliki, vjerojatno i najznačajniji jugoslavenski pop band u povijesti.

Ali ja nikada nisam kupio nijednu njihovu ploču. Niti je ikada na mojim gramofonima zasvirao Parni valjak. Ja sam publika onih Husovih vršnjaka, koji su kasnije započeli i koji su izmislili domaći punk i novi val.

Između ostaloga, na svojim sam gramofonima slušao one kojima je Hus bio producent. Ali, istovremeno, nikad nisam promijenio stanicu na radiju kada je zasvirao Parni valjak.

I možda je upravo u tome stvar.

Parni valjak iz one zrele faze, kada su postali pop band, bili su muzika s radija. A za mene i vrlo upečatljivo: muzika iz zvučnika na ledenoj pisti Sjeverne kasarne u Kninu. Muzika koja je lakšim činila život u nemogućim okolnostima. Muzika koja je pripitomljavala zvijeri u nama i oko nas.

Aki Rahimovski takvu je muziku imao u svome glasu. Kao da pruža ruku kroz rešetke kaveza, znajući da mu lav neće odgristi ruku. 

Malo me je strah kako ću se osjećati kad sljedeći put, uvijek to slučajno biva, s radija čujem Parni valjak. I glas mrtvoga Akija Rahimovskog. Nekome smrt dobro stoji, pa je sasvim lako ponese pred očima i ušima svijeta. Za neke je, međutim, nezamislivo da su mrtvi.

Aki je otišao od kuće da pjeva. Nije otišao da umre. Nešto u čovjeku ne da mu da shvati da vrijeme prolazi, da život prolazi, i u pjevanju. I da se i usred pjesme umre.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova dopuštenja. Prenosimo s autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
    •  Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
    •  Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
    •  Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
    •  Monika Herceg, pjesnikinja slobode
    •  Zelene politike i masakr vrana u Zapruđu na Veliki petak
    •  Rijeke pravde dolaze, kakve nam darove donose?
    •  Ivan Markešić je u pandemiji branio pravo ljudi da se vesele
    •  Pralja
    •  Milanu Bandiću treba podići dostojan nadgrobnik

> Svi tekstovi ovog autora