Afera Đoković, ili kako se obraniti od neprijateljevih vrlina

Uzbudljivo je i uvijek poučno čačkati mečku. Kada je Novaku Đokoviću poništena australska viza, pa su mu oduzeli mobitel i zatvorili ga u onu jazbinu gdje godinama od vlastitih očiju skrivaju ljude bez papira, na svojoj sam službenoj fejsbuk stranici napisao relativno kratku objavu. U kojoj sam ustvrdio da je Đoković vjerojatno i najbolji individualni sportaš današnjice, ali i da je savršeno irelevantno što on misli o cijepljenju, liječnicima, prehrani ili piramidama.

Rekao sam da mi je simpatičan – ne naglasivši istinu da mi je simpatičniji od goleme većine sportaša iz ovih krajeva – zato što je dao milijun eura za stradale u epidemiji u Bergamu, kao i recimo zato što je usred epidemije pokušao organizirati turnir u Zadru.

Nisam naglašavao, ali i to se iz mog tona podrazumijevalo, Đoković mi je drag jer se nije bavio širenjem mržnje među južnoslavenskim narodima.

Doveo sam u sumnju motive australskih vlasti. Australskog premijera i njegove ministre nazvao sam “ološem s kraja svijeta, ili s njegova početka” i posumnjao da je u svemu ovom riječ o njihovom šovinizmu koji nema veze sa cijepljenjem ni s epidemijom, “nego s činjenicom da je nacionalno, regionalno ili rasno pogrešno konfiguriran čovjek postao najbolji na svijetu”.

Kako imam vrlo loša iskustva s nacionalističko-senzacionalističkim portalima po regiji, napomenuo sam da im je “zabranjeno ovu objavu kopirati i naokolo je prenositi, te na njoj sakupljati klikove i reakcije kojekakvih imbecila”.

Moja službena stranica, oko čije se popularizacije nisam naročito trudio, niti sam financirao brojnost stada, ima oko šezdeset i tri tisuće pratitelja. Oko osamdeset posto sadržaja na stranici posvećeno je knjigama i književnosti. Ostatak se tiče društvenog života, politike, odnosa među ljudima i narodima.

Spasili bi se od samih sebe i od strašnog demona koji ih progoni samo kada bi konačno negdje pronašli gdje je i kada Novak Đoković ružno govorio o Hrvatima ili Bošnjacima. Skoro bi čovjek i poželio da napokon on nešto takvo izgovori. I da ispsuje sestre i braću, na pasja preskakala. Samo bi tako mogao spasiti i nas i njih. I pokazati da jedan smo rod

Redovito slučajne namjernike preusmjeravam na druge kolosijeke i gonim ih sa stranice. Blokirao sam ih sigurno više stotina, možda i cijelu tisuću, i to ne samo onih koji se bave različitim oblicima vrijeđanja i prostačenja, nego i onih za koje procijenim da su beznadežno nezainteresirani za to čime se bavim, ali bi rado sudjelovali u socijalnoj dinamici. 

Međutim, u danima Đokovićeva zatočenja zateklo me pet i pol tisuća reakcija, petstotinjak komentara i šestotinjak dijeljenja. Previše ću vremena potrošiti na iščitavanje svakog komentara, te na izradu skrinšotova, blokiranje i brisanje onih koje na svojoj stranici ne želim vidjeti. Skrinšotove spremam u golemu svoju arhivu mrzitelja svih vrsta.

Ne znam za što će mi ova arhiva poslužiti, ali sam siguran da za nešto hoće. Mržnju ne treba slati u bezdan. Treba je uredno i sigurno skladištiti, onako kako se skladišti nuklearni otpad.

Većina reakcija i komentara bila je pozitivno nastrojena i prema Đokoviću, i prema meni. Takvih, pozitivnih, bivalo je sa svih strana. Ljudi hrvatskih, srpskih, bošnjačkih, slovenskih, makedonskih imena, koji žive po zemljama bivše Jugoslavije, ili u inozemstvu. Među njima neka imena prepoznajem: to su redoviti pratitelji stranice. Ali većinom je riječ o nepoznatom svijetu. Naravno, za tih je Đokovićevih dana narastao i broj pratitelja.

Negativnih, šovinističkih i mrziteljskih je komentara oko pet posto, i broj će im, kako vrijeme bude prolazilo, kako se bude mijenjala situacija s Đokovićem, ali i djelovanjem Zuckerbergovih algoritama, postupno rasti. Na kraju će ih, procjenjujem, biti do deset posto.

Najmalobrojniji su mrzitelji koji vrijeđaju mene osobno, i to s tobožnjih kozmopolitskih pozicija, jer sam nekoga nazvao “ološem s kraja svijeta” Previđaju ono “ili s njegovog početka”, kao i to da tako nisam nazvao Australce, nego njihova premijera i ministre. Uz očitu šovinističku inspiraciju, mene nastoje etiketirati kao šovinista. Riječ je o ljudima bošnjačkih i hrvatskih imena, među kojima se, gle čuda, nađe i australskih rezidenata.

Slijedi brojnija grupacija, koja s mržnjom i uvredama izriče svoje stavove o meni i o čovjeku koji je predmet mog interesa. Nju čine ljudi, jednaki broj muškaraca i žena, koji previđaju da sam svoju objavu započeo napomenom kako sam nekoliko puta cijepljen i kako se po zdravstvenim pitanjima pouzdajem samo u zvaničnu medicinu, nego me trpaju u istu vreću s Đokovićem, te obojicu optužuju da smo krivi za pomor čovječanstva u epidemiji.

Ti ljudi su vrlo ljutiti, ne djeluju niti najmanje uplašeno, a svoju agendu, koja bi se trebala ticati samo jednog cjepiva i jedne virusne bolesti, uzdižu na razinu ideologije, tojest na razinu lažne, iskrivljene i mitomanske svijesti.

Kako imam vrlo loša iskustva s nacionalističko–senzacionalističkim portalima po regiji, napomenuo sam da im je “zabranjeno ovu objavu kopirati i naokolo je prenositi, te na njoj sakupljati klikove i reakcije kojekakvih imbecila”

Pred njima Đoković je, kao čovjek koji se očito nije cijepio, crni đavo. A ja sam renegat, izdajnik, najveći neprijatelj vakcinalne ideologije, premda sam cijepljen i premda ću se, prema vlastitom deklariranju, po potrebi cijepiti opet.

U ovoj grupaciji najbrojniji su oni s hrvatskim imenima i prezimenima, ali se može naći i poneki Srbin ili Srpkinja, te Bošnjak. Nema nijednog meni od ranije poznatog imena.

Daleko najbrojnija je, međutim, među mrziteljima skupina čiji predstavnici prilično otvoreno nastupaju s nacional-šovinističkom inspiracijom i argumentima.

Prvog dana, s visine konstatiraju kako je Australija zemlja slobode, prava i demokracije, u kojoj važe drukčija pravila nego u Srbiji i na Balkanu.

Sljedećih dana, kako se situacija mijenja i kako pomalo biva jasno da Đoković neće biti deportiran, njihova retorika se zaoštrava. Na kraju, uz oluju “argumenata” izvedenih ravno iz septičkih jama najgore balkanske nacionalističke mržnje, dolaze do toga kako je Đoković četnik, a kako se ja, braneći ga, nastojim svidjeti četnicima. I sve, naravno, završava orgijastičnim nastupima onih koji bi me počistili i iz Zagreba, i iz moga rodnog grada.

Zanimljivo je bilo promatrati ovu transformaciju u svjetlu istovjetnog procesa koji se, za trajanja afere, odvijao na pojedinim hrvatskim web portalima, tako na Indexu i na portalu novina u kojima sam nekad radio. I tako se pošlo od pohvala australskom pravu, demokraciji i poštivanju ljudskih prava, pa se stiglo do toga da je Đoković četnik, a da su svi koji Đokovića u australskoj aferi podržavaju i sami četnici, “gori od Vučića”, kako je to upravo za mene napisao nekakav Vukobratović, tobožnji novinar koji bi da preko mog imena popravlja zvuk i melodiju vlastitog prezimena, s kojim očito ima nekih problema.

Ali vratimo se mojoj stranici: među onima iz ove, najbrojnije mrziteljske grupacije najviše je ljudi bošnjačkih i hrvatskih imena i prezimena, premda im ozbiljnu konkurenciju čine kojekakvi botovi s jednokratnih fejsbuk profila, te stoput zamaskirani i prikriveni pseudonimi, za koje bih teško mogao ustanoviti tko su ili odakle su. A i nije mi baš toliki interes za njihovim uvaženim podrijetlima.

Onog trenutka kada je sudac presudio da Novak Đoković može izaći iz jazbine i prošetati po Australiji, na mojoj je stranici zavladao potpuni muk. Nije se pojavio više nijedan mrzitelj, dok su ovi drugi namjernici i nailaznici već odavno bili negdje drugdje, i imali su neke druge interese.

To je već bilo vrijeme kada se po jadnijem dijelu hrvatske i balkanske virtualne krčme potjera za Novakom Đokovićem nastavljala uz tvrdnje i dokaze da je u prosincu zaražen hodao po Beogradu i Srbiji, inficirajući nevinu dječicu.

Redovito slučajne namjernike preusmjeravam na druge kolosijeke i gonim ih sa stranice. Blokirao sam ih sigurno više stotina, možda i cijelu tisuću, i to ne samo onih koji se bave različitim oblicima vrijeđanja i prostačenja, nego i onih za koje procijenim da su beznadežno nezainteresirani za to čime se bavim, ali bi rado sudjelovali u socijalnoj dinamici

Doista, nisu mi dragi ni bliski protucjepiše i antivakseri, mnogo sam o tome pisao, plašim se tih ljudi i njihove ludosti, mnogo više nego virusa koje bi mi, cijepljenom, mogli prenijeti. Ali taj balkanski vapaj, kojim se Đokovića optužuje da je virus prenosio djeci, e ne bi li makar to poslužilo kao argument australskim vlastima da ga izbace iz zemlje, ili da ga barem bace u ocean, ajkulama, jer one se, ajkule, neće zaraziti ni covidom-19, a ni srpstvom, više će me zaplašiti i od antivaksera.

No, zašto bi Australce bilo briga ako je Đoković prenosio virus po Srbiji? Njima bi, iz protuepidemijskih razloga, trebalo važno biti samo da je Đoković spoznao virus i da je virus spoznao Đokovića. 

Nacionalističkoj svijesti teško je prihvatiti da je neprijatelj ispravan ili da je neprijatelj u nečemu najbolji. Nema teže uvrede od ove: Novak Đoković najbolji je individualni sportaš današnjice i vjerojatno najbolji tenisač u povijesti.

Spasili bi se od samih sebe i od strašnog demona koji ih progoni samo kada bi konačno negdje pronašli gdje je i kada Novak Đoković ružno govorio o Hrvatima ili Bošnjacima. Skoro bi čovjek i poželio da napokon on nešto takvo izgovori. I da ispsuje sestre i braću, na pasja preskakala. Samo bi tako mogao spasiti i nas i njih. I pokazati da jedan smo rod.

A što se Australije tiče, i njihova ološa: ne znam odakle je došlo to uvjerenje da je riječ o demokratski uređenoj i prema manjinama obzirnoj zemlji. Aboridžinske žene i muškarci pravo glasa u svojoj su domovini dobili 1962. Dakle, jučer.

Australija daleka je zemlja, čijim vlastima smo nevažni. Toliko nevažni da se veleposlanstvo te zemlje, s ingerencijama i za Republiku Kosovo, nalazi u jednom zagrebačkom šoping centru. I morate paziti kad ste u liftu, i pošli ste u kupnju gaća. Mogli biste se zateći u australskoj ambasadi.

Zabranjeno je web portalima da ovaj tekst kopiraju i lijepe kod sebe kao svoj sadržaj.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez izričita autorova odobrenja. Prenosimo sa autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
    •  Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
    •  Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
    •  Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
    •  Monika Herceg, pjesnikinja slobode
    •  Zelene politike i masakr vrana u Zapruđu na Veliki petak
    •  Rijeke pravde dolaze, kakve nam darove donose?
    •  Ivan Markešić je u pandemiji branio pravo ljudi da se vesele
    •  Pralja
    •  Milanu Bandiću treba podići dostojan nadgrobnik

> Svi tekstovi ovog autora