A što tek reći o srpskim medijima? Tuga, jad, bijeda

U Iranu na smrt osuđen i ubijen jedan demonstrant u velikim nemirima u borbi za prava žena. Kažu da ih je još desetak-petnaest osuđeno na smrt. Na smrt, jer demonstriraju?! A koji dan prije mediji su javljali da je režim u Teheranu ukinuo tzv. moralnu policiju, a režim u Pekingu ublažio COVID mjere. Svijet se demokratizira?!

Vjerovati izjavama režima ili svojim očima? Ja sam za provjere. Duge provjere. Previše vjerski i ideološki đuturumi i njihovi trabanti vole svoju vlast da bi podlegli pritisku ulice.

Najbolja bi provjera bilo to je li iranska televizija sa Svjetskog nogometnog prvenstva prenosila utakmicu u kojoj su muškim ekipama sudile sutkinje?

Znam da su, kao i BHT, koja direktni prijenos emitira s odgodom od 15 minuta, Iranci znali utakmice Bundeslige prenositi tako da se s tih utakmica ne vidi ništa što bi Irankama dalo do znanja da mogu biti slobodne i samosvjesne, kao žene na Zapadu, i da ih zbog toga nitko neće ubiti. Dakle, ne vjerujem režimu koji ubija svoje građane uime religije!

Kao što ne vjerujem ni sarajevskim političkim čelnicima koji u isto vrijeme dok iranski režim ubija svoje građane primaju ministra vanjskih poslova tog režima, da ne kažem države, a pritom se kunu da su za Europu.

A ne vjerujem tim istim političarima ni zato što poslije izbora uokolo po svojim televizijama cvile kako ih nitko ne želi u vlasti, a do izbora su bahato prijetili svima, pa i Čoviću, svome partneru, kako će mu se osvetiti, premda ih je svako malo, doduše vrlo ozbiljno, podsjećao na to kako su slagali sve što su potpisali. I to pred međunarodnim predstavnicima. A svi znamo koliko su samo zadnjih godina, pa i desetljeća, sarajevski političari svašta nešto potpisivali i zatim podlo lagali.

Ne zna se koji su od njih gori, ili koji su manje dostojni da ih se uopće spomene, ali jesu vrijedni priče kako ništa pod Bogom ne znaju, neće, ne mogu kvalitetno učiniti čak ni za sebe u sveopćoj pljački društva.

Oni ne znaju stručno čak ni krasti! Pa više je znanja, umijeća i morala imala i demonstrirala posljednja mafijaška organizacija u SAD-u tridesetih godina prošloga stoljeća ili južnoamerička početkom ovoga stoljeća od svih njih zajedno. I pritom se svjetske mafije ne kunu u Boga, vjeru i naciju i ne idu u crkve i džamije.

Nogomet jest, srećom i na kratko, gurnuo politiku u drugi plan, ali je nemoguće ne vidjeti najjeftiniju politiku i na utakmicama u kojima je igrala sjajna iranska momčad, nemoguće u utakmicama u kojima je igrala smiješna srpska momčad. Jedne je krasila skromnost i znanje. Druge bahatost i neviđen bezobrazluk.

A što tek reći o srpskim medijima? Tuga, jad, bijeda, mizerija… Zloba, nekompetencija, jeftina ideološka manipulacija… Kakav im predsjednik, takvi oni! Ne takvi. Još gori. U pravu su oni koji misle da je engleski žuti tisak ”Vesela sveska” za Vučićeve tabloide.

A samo sam htio gledati i vidio sjajne Marokance, čudesne japanske navijače i radovao se da na prvenstvu nisu Rusi kako bi Srbi jedini mogli braniti pravoslavlje (e, jesu ga i branili!?) protiv vascijelog zapadnog kršćanluka, islama, budizma, konfucijanizma, hinduizma i ostalih izama, koje jedva da su u Dohi i znale što su, osim valjda nogometni reprezentanti svojih zemalja.

No doista su se u Dohi morali pojaviti srpski nogometaši da svijet shvati da netko (doduše, očajno slabo!) brani boje pravoslavlja, slabije od svih koji su branili katoličanstvo, protestantizam, islam, konfucijevstvo, budizam…

Morali su se pojaviti da svijet shvati kako u Švicarskoj i žive i za nju igraju nogomet i nekakvi Albanci, za koje bi srpski selektor, psujući im mater, rekao Šiptari, i da, gle, igraju dobro, bolje od njih…

Morali su se pojaviti i stoga da shvate da kad gube od Šiptara iz Švicarske ne gubi pravoslavlje nego njihovo neznanje, glupost, bahatost i primitivizam, jer pravoslavlje je izgubilo već onda kad su ga oni spomenuli, ili ranije – kad su slavili ubojice i zločince, a definitivno kad su potrčali da se tuku s Xhakom i Shaqirijem…

Pa i kad je primivši gol od Švicarske primitivni Stojković počeo psovati šiptarsku mater… Što bi tek bilo da su mu gol dale reprezentacije Albanije ili Kosova, gdje bi posigurno bilo mnogo više od dvojice tih mrskih Šiptara?

O Hrvatima ovdje neću, jer je srpski predsjednik rekao što o njima misli…

A šteta za srpsku reprezentaciju koja ima nekolicinu tako sjajnih nogometaša koji bi mogli malo misliti svojom glavom, pa i nogometnom glavom, a ne glavom beogradskog režima i tako već godinama… Doduše, oni su samo nogometaši. I što očekivati od neobrazovana svijeta?

I ostavljam ih po strani, a ja, čekajući četvrfinale, čitam Đilasa ”Raspad i rat. Dnevnik, 1989-1995” i ondje nalazim potvrdu kako je to s beogradskim političkim mišljenjem (na jedan način s Ćosićevim, na drugi s Bećkovićevim, a tek s onima koji nisu ”intelektualci”) beznadežan slučaj već desetljećima.

Jer kad tako misle ”umne srpske glave”, a Đilas ih je svojim svjedočenjem baš ogolio, što očekivati od Šešelja i njegova potrčka ili tamo nekih nogometaša koji su, ako i to, jedva dobacili, unatoč sportskom bogatstvu, do neke srednje školice.

I mogu, s radošću čitatelja, reći da se zanimljivija utakmica igra u Đilasovim dnevnicima, nego u Dohi. Doduše, i ovoj utakmici znam rezultat, pa kao da gledam snimku u prijenosu BHT-a, ali ona mi barem pruža satisfakciju da sam i 1989. znao ono što sam znao, vidio i iskusio i 1991. i 1992. i 1995., pa sve do dana današnjeg.

Predvidivo sve do u tančine. I kako tada, tako i dan danas, za sve su krivi drugi. I Hrvati što su otišli korak dalje, a tako su drastično najmanji među svima od onih osam najboljih na svijetu, i Japanci što em dobro igraju, em čiste stadion nakon svake utakmice, i Švicarci što u reprezentaciji, uz mnoge druge, imaju i dva Albanca, koji, gle čuda, još i znaju igrati nogomet…

A krivi su i svi drugi. I da se zna, samo zato što ponovno netko iz pravoslavnog kruga naroda (koliko lud mora biti netko da sebe vidi kao branitelja pravoslavlja na sportskom natjecanju!?) neće biti prvak svijeta, pa ćemo frustraciju liječiti navijanjem za Putina (a navijanje je navijanje)!

A i za koga bi drugog kad si toliko slijep da ne razaznaješ ni dio od tolikog bogatstva boja i njihovih nijansi kojim je obojen svekoliki svijet…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Ignorancija na hrvatski način
    •  Novi prilozi bošnjačkoj mitomaniji
    •  Glupost i mi migranti
    •  Iz pogreške u pogrešku...
    •  Jednoumni u laži!
    •  Kloniranje zločinaca?!
    •  Budi kulturan! Kaže čovjek koji je godinama mjera nekulture
    •  Virus političke nervoze
    •  Živjeti u prošlosti
    •  Osmansko-feudalni software

> Svi tekstovi ovog autora