Vjeran Pavlaković: ”Španski dobrovoljci su smatrani herojima”

Piše: Gordan Duhaček

 

”The Battle for Spain is Ours” (odnosno ”Bitka za Španjolsku je naša”) fascinantna je historiografska knjiga Vjerana Pavlakovića, u kojoj se opisuje sudjelovanje Hrvata u Španjolskom građanskom ratu. Riječ je o preradi Pavlakovićeva doktorata na Sveučilištu Washington, koju je u Hrvatskoj objavila Srednja Europa, a autor u intervjuu za tportal.hr objašnjava što ga je privuklo ovoj temi, kako to da nije bilo mnogo Hrvata na Francovoj strani te analizira ulogu Katoličke crkve u tom danas donekle zaboravljenom ratu.

”No pasaran!” Poznati usklik Dolores Ibarruri koji je u povijest ušao njezinim slavnim govorom od 18. srpnja 1936., odnosio se na španjolske fašiste predvođenje generalissimusom Franciscom Francom (inače jednim od političkih uzora Franje Tuđmana) koji su pokrenuli rat kako bi svrgnuli demokratski izabranu ljevičarsku vladu. Na kraju trogodišnjeg rata pobijedili su fašisti, dakle itekako su prošli, a u međuvremenu je Španjolski građanski rat donekle zaboravljen ostavši u sjećanju kao mala krvava epizoda između Prvog i Drugog svjetskog rata koje se danas najviše prisjeća kao inspiraciju za ”Guernicu” Pabla Picassa i glasoviti Hemingwayjev roman ”Za kim zvona zvone”.

Najnovije procjene ukazuju kako je ukupni broj dobrovoljaca iz Jugoslavije u Međunarodnim brigadama bio između 1.700 i 1.900 pojedinaca, uključujući 14 žena, a polovica tih ljudi dolazila je iz Hrvatske. Postojali su mnogi motivi za odlazak u Španjolsku: neki su regrutirani preko sindikata, neki su bili inspirirani braniti demokraciju i boriti se protiv fašizma, neki su pak tražili avanturu, a neke je poslala Komunistička partija. Među dobrovoljcima nalazila se i grupa jugoslavenskih studenata iz Praga, od kojih su dio bili članovi Hrvatske seljačke stranke te anarhisti iz Istre

Stoga je itekako dobrodošlo objavljivanje knjige ”The Battle for Spain is Ours. Croatia and the Spanish Civil War 1936-1939” povjesničara Vjerana Pavlakovića, koji je trenutačno predstojnik Odsjeka za kulturologiju Sveučilišta u Rijeci. Pavlakovićeva knjiga zapravo je donekle prerađeni doktorat koji je originalno napisan za Sveučilište Washington te nudi posve novi uvid u Španjolski građanski rat iz perspektive dobrovoljaca iz Hrvatske,koji su se pridružili republikanskim snagama u borbi protiv Francovih klerikalnih fašista.

Možete li malo podsjetiti hrvatske čitatelje kako je zapravo započeo Španjolski građanski rat, tko su bile sukobljene strane?

Građanski rat u Španjolskoj bio je rezultat dubokih političkih, ekonomskih i socijalnih podjela u španjolskom društvu. Te podjele porasle su nakon abdikacije kralja 1931. i stvaranja Druge Republike. S jedne strane nalazile su se konzervativne snage koje su predstavljale tradicionalne elite i novu radikalnu desnicu: monarhiste, zemljoposjednike, industrijaliste, Katoličku crkvu, Španjolsku vojsku te fašističku Falangu. Na suprotnoj je strani bila široka koalicija, nazvana Narodna fronta (Pučka fronta ili Popular Front) koja je uključivala liberaliste, socijaliste, komuniste, anarhiste te članove regionalnih stranaka iz Katalonije i Baskije. Niz štrajkova, uspon antiklerikalizma, brojni politički atentati te opće ozračje nestabilnosti zaposjelo je Španjolsku nakon što je Narodna fronta osvojila izbore 1936. godine. Određeni broj vojnih časnika, uključujući Francisca Franca, vjerovao je da je vojska bila čuvar Španjolske države te su pokušali izvršiti državni udar protiv legalne vlasti u srpnju 1936.

Međutim, dio je vojske ostao lojalan izabranoj Vladi te je uz naoružane radnike uspio spriječiti inače vjerojatnu pobjedu pobunjenih časnika. Ovi događaji rezultirali su dugotrajnim i krvavim građanskim ratom. Ono što je započelo kao interna španjolska kriza ubrzo prerasta u međunarodnu ideološku borbu nakon što europske države počinju zauzimati strane. Hitler i Mussolini opskrbljivali su Francove trupe – Nacionaliste – opremom, savjetnicima i vojnicima. Pristalice Vlade – Rebublikanci ili lojalisti – nisu bili u mogućnosti legalno nabavljati naoružanje s obzirom na to da su zapadne demokracije, predvođene Engleskom i Francuskom, potpisale sporazum o neintervenciji ne bi li spriječile širenje rata.

Time su prisilile Republikance da se oslone na potporu Sovjetskog Saveza za oružje i opremu, što je rezultiralo većim utjecajem komunista u Narodnoj fronti te Staljinovom mogućnošću da rat koristi za vlastite vanjskopolitičke ciljeve. Oko 35.000 međunarodnih dobrovoljaca iz više od 50 zemalja borilo se u Međunarodnim brigadama koje je organizirala Kominterna na strani Republike. Nakon gotovo tri godine ratovanja i 500.000 mrtvih, Nacionalisti su umarširali u Madrid te proglasili pobjedu i početak frankističke diktature.

KPJ je posebno naglašavala činjenicu da se Hrvati bore u tim jedinicama, noseći imena poput Matije Gupca i Stjepana Radića, sugerirajući time kako su se u Španjolskoj branila nacionalna prava Katalonaca i Baskijaca. Jednoga dana oni će se vratiti u Jugoslaviju ne bi li oslobodili Hrvate, Slovence i druge nacionalne grupe u Jugoslaviji od autoritarnog režima u Beogradu. Nakon poraza Republike 1939. nekoliko stotina dobrovoljaca ostalo je u francuskim kampovima ili Francovim zatvorima, a široka kampanja sakupljanja peticija koje su upućene administraciji Banovine Hrvatske pokazuje kako je javnost uistinu smatrala dobrovoljce svojevrsnim herojima

Kako je Kraljevina Jugoslavija gledala na rat u Španjolskoj, koji je bio službeni stav vlade u Beogradu?

Vlada Milana Stojadinovića potpisala je Sporazum o neintervenciji i provodila opću europsku politiku neutralnosti, no njihove simpatije očito su pripale nacionalistima. Poput Franca, Stojadinović je bio je snažno antikomunistički nastrojen i podržavao je centraliziranu, unitarističku državu. Režim je cenzurirao prorepublikanske publikacije, uhodio sumnjive simpatizere Republike te nadzirao i kažnjavao one koji su dobrovoljno odlazili u borbu u Španjolsku, a održavan je i kontakt s Francovim agentima za vrijeme rata. Vlasti u Beogradu vidjele su komunizam kao jednu od najvećih prijetnji te ispravno zaključile da će dobrovoljci iz Španjolske donijeti revoluciju natrag u Jugoslaviju.

Koliko je zapravo tzv. španskih boraca iz Hrvatske otišlo boriti se na republikanskoj strani? Koji su bili njihovi motivi?

Teško je reći točan broj s obzirom na to da su mnogi dobrovoljci iz Jugoslavije otišli u Španjolsku pod lažnim imenima i s krivotvorenim dokumentima, a mnogi su i poginuli u periodima kada se nije vodila detaljna evidencija (primjerice, tijekom kaotične obrane Madrida 1936. godine). Mnogi su od hrvatskih dragovoljaca radili u Francuskoj, Belgiji i Sjevernoj Americi, prije odlaska u Španjolsku, a drugi su bili komunisti pristigli izravno iz Sovjetskog Saveza. Bilo je teže putovati iz Hrvatske, posebice nakon što je policija spriječila KPJ da pošalje čitav brod pun dobrovoljaca u ožujku 1937. godine.

Najnovije procjene ukazuju kako je ukupni broj dobrovoljaca iz Jugoslavije u Međunarodnim brigadama bio između 1.700 i 1.900 pojedinaca, uključujući 14 žena, a polovica tih ljudi dolazila je iz Hrvatske. Postojali su mnogi motivi za odlazak u Španjolsku: neki su regrutirani preko sindikata, neki su bili inspirirani braniti demokraciju i boriti se protiv fašizma, neki su pak tražili avanturu, a neke je poslala Komunistička partija. Među dobrovoljcima nalazila se i grupa jugoslavenskih studenata iz Praga, od kojih su dio bili članovi Hrvatske seljačke stranke te anarhisti iz Istre.

Kako se u Hrvatskoj gledalo na one koji su se otišli boriti u Španjolsku, jesu li smatrani junacima?

Teško je suditi o tomu kakva je bila percepcija o dobrovoljcima među ljudima, posebice zbog toga što mainstream mediji nisu izvještavali o njima. I jugoslavenska vlada i vodstvo HSS-a htjeli su smanjiti utjecaj revolucionarnih ideja proisteklih iz Španjolskog građanskog rata pa se takve priče nisu pojavljivale u tisku. Međutim, za ljevičare je borba protiv fašizma u Španjolskoj bila jedan od najvažnijih junačkih podviga koji se mogao napraviti. Komunisti su tako objavili niz knjiga, novina i pamfleta o volonterima i dobrovoljcima u međunarodnim brigadama, kako bi mobilizirali potporu za Republiku. Vlasti su zaplijenile ili cenzurirale koliko je bilo moguće, no mnogo je toga prokrijumčareno u Jugoslaviju.

Kominterna je kontrolirala Međunarodne brigade, iako trebamo naglasiti kako je većina dobrovoljaca odlazila tamo u borbu zbog svojih antifašističkih uvjerenja, a ne odanosti Staljinu. Zapravo, Staljin je dao pogubiti većinu sovjetskih avijatičara i tenkista koji su se borili u Španjolskoj upravo zbog straha da su ”zaraženi idejama Zapada”, dok su puno drugi dobrovoljci Istočne Europe eliminirani u javnim suđenjima u 1940-ima i 1950-ima iz sličnih razloga

KPJ je posebno naglašavala činjenicu da se Hrvati bore u tim jedinicama, noseći imena poput Matije Gupca i Stjepana Radića, sugerirajući time kako su se u Španjolskoj branila nacionalna prava Katalonaca i Baskijaca. Jednoga dana oni će se vratiti u Jugoslaviju ne bi li oslobodili Hrvate, Slovence i druge nacionalne grupe u Jugoslaviji od autoritarnog režima u Beogradu. Nakon poraza Republike 1939. nekoliko stotina dobrovoljaca ostalo je u francuskim kampovima ili Francovim zatvorima, a široka kampanja sakupljanja peticija koje su upućene administraciji Banovine Hrvatske pokazuje kako je javnost uistinu smatrala dobrovoljce svojevrsnim herojima.

Zbog čega je vrlo mali broj Hrvata sudjelovao u borbama na Francovoj strani?

U mnogim novinama i knjigama objavljenim za vrijeme rata vidljivo je kako je postojala simpatija i za Francovu stranu, i to među hrvatskom desnicom. Međutim, zakoni koji su otežavali dobrovoljcima ulazak u Međunarodne brigade također su otežavali odlazak onima koju se se htjeli pridružiti Nacionalistima, a mreža poput one koju je KPJ sastavila kako bi slala u Španjolsku, za njih nije postojala. Milan Gorkić, i nakon njega Tito, iz sjedišta u Parizu vodili su regrutiranje i prijevoz dobrovoljaca, u suradnji s organizacijama Partije u Jugoslaviji. Jedna skupina, koja je bila u najboljoj poziciji organizirati pro-Francove vojne jedinice – Pavelićevi ustaše, bili su u to vrijeme u zatvoru u Italiji ili su radili na širenju svog utjecaja u Savskoj i Primorskoj banovini te stoga nisu bili u mogućnosti slati dobrovoljce. Irska nam pruža vrlo zanimljivu usporedbu, budući da se oko 300 Iraca pridružilo Međunarodnim brigadama, dok je profašistički političar Eoin O’Duffy mobilizirao 750 muškaraca da bi se borili za Franca te ga je podupirala irska Katolička crkva.

Koliko je komunizam važan u cijeloj priči oko Španjolskog građanskog rata? Je li to bila poveznica boraca iz inozemstva koji su došli braniti republiku?

Pitanje komunizma svakako je važno za razumijevanje Španjolskog građanskog rata, no moramo biti oprezni i odvojiti kompleksnost političke situacije u Španjolskoj od goleme količine propagande koja je opisivala konflikt. Obje strane nastojale su prikazati sukoba na način koji bi im osigurao međunarodnu potporu. Republika je apelirala na međunarodnu pomoć tvrdeći kako brani demokraciju od fašističke agresije, dok je stroj nacionalističke propagande prikazivale Franca kao spasioca katoličke Španjolske od barbarskog boljševizma.

Nakon što su Republikanci obnovili red, napadi na Crkvu u Španjolskoj su stali, no šteta je već bila učinjena. Čak je i činjenica da su baskijski kler i ostalo svećeničko vodstvo bili podržani od Republike, malo značila za mijenjanje percepcije o Narodnoj fronti kao ubojicama svećenika i časnih sestara. U svojoj knjizi pobrinuo sam se da proučim publikacije širokog političkog spektra da bih uvidio kako je rat u Španjolskoj portretiran i kako je utjecao na različite grupe u Hrvatskoj. Podrška Hitlera i Musollinija Francu rezultirala porastom simpatija za nacističku Njemačku i fašističku Italiju među određenim dijelovima klera u Hrvatskoj, što je nesumnjivo dovelo do jače podrške Crkve za uspostavu NDH

U početku, Španjolska komunistička partija nije imala velikog utjecaja i pravi revolucionarni zamah poveli su sindikati i snažan španjolski pokret anarhosindikalista. Međutim, zbog politike neintervencije i oslanjanja Republike na pomoć Sovjetskog Saveza, komunisti su zadobili snagu, posebice u vojsci te su ciljevi rata sve više bili vođeni Staljinovim interesima. Političke protivnike unutar Republike likvidirali su agenti NKVD-a, španjolske zlatne rezerve poslane su u Sovjetski Savez i revolucija je žrtvovana u nadi da će buknuti rat između Zapada i Sila osovine.

Kominterna je kontrolirala Međunarodne brigade, iako trebamo naglasiti kako je većina dobrovoljaca odlazila tamo u borbu zbog svojih antifašističkih uvjerenja, a ne odanosti Staljinu. Zapravo, Staljin je dao pogubiti većinu sovjetskih avijatičara i tenkista koji su se borili u Španjolskoj upravo zbog straha da su ”zaraženi idejama Zapada”, dok su puno drugi dobrovoljci Istočne Europe eliminirani u javnim suđenjima u 1940-ima i 1950-ima iz sličnih razloga.

Slika koju mnogi imaju o Građanskom ratu u Španjolskoj posredovana je preko književnosti, romana Ernesta Hemingwayja i Georgea Orwella. Koliko je na Vas utjecala ta literarizirana slika rata i koliko odgovara realnosti na terenu?

Moj interes za Španjolski građanski rat javio se upravo zbog radova povjesničara Hugha Thomasa, a tek sam kasnije čitao romane Hemingwayja i Orwella. Smatram da nevjerojatna mobilizacija pisaca, pjesnika, umjetnika i intelektualaca na Zapadu pokazuje koliko je moćno rezonirala pojam Republike na globalnoj razini 1930-ih. Djela obojice autora odražavaju koliko je Španjolski građanski rat inspirirao antifašističke dobrovoljce da brane Republiku, no pokazuju i kako su unutarnje podjele unutar ljevice odredile sudbinu misije Republike.

Dok Hemingway pruža fikcionalni prikaz rata, Orwellova knjiga precizniji je prikaz revolucionarne Barcelone i njegovih iskustava unutar jedinice koja je pala kao žrtva komunističkih čistki 1937. Ovakve bi izvore povjesničari trebali sagledavati kritički zbog toga što snažno odražavaju predrasude autora, istovremeno pružajući uvid kroz oči autsajdera koji su se našli usred rata. Ostale slične knjige jesu, primjerice, ”Spanish Testament” Arthura Koestlera, ”The Spanish Cockpit” Franza Borkenaua te ”Španjolski susreti” Augusta Cesareca.

Kako se u Španjolskom građanskom ratu postavila Katolička crkva i može li se povući paralela s odnosom Crkve prema NDH?

Zbog širokog antiklerikalizma među određenim frakcijama Republikanaca, koji je rezultirao uništenjem mnogih crkava i ubojstvima više tisuća članova svećenstva za vrijeme ranih mjeseci rata, Katolička crkva u Hrvatskoj osudila je Narodnu frontu za nasilje. Franco je bio vrlo vješt u korištenju protuvjerskog nasilja u svoju korist mobilizirajući potporu Nacionalista te je često prikazivan kao križar u obrani Crkve i španjolske kulture od bezbožnih barbara. Katolički tisak u Hrvatskoj primao je sve svoje vijesti od Francove propagandne mašinerije pa nije ni čudno da su preuveličavanja Nacionalista bila tiskana u novinama poput Hrvatska straža i Nedjelja.

Nakon što su Republikanci obnovili red, napadi na Crkvu u Španjolskoj su stali, no šteta je već bila učinjena. Čak je i činjenica da su baskijski kler i ostalo svećeničko vodstvo bili podržani od Republike, malo značila za mijenjanje percepcije o Narodnoj fronti kao ubojicama svećenika i časnih sestara. U svojoj knjizi pobrinuo sam se da proučim publikacije širokog političkog spektra da bih uvidio kako je rat u Španjolskoj portretiran i kako je utjecao na različite grupe u Hrvatskoj. Podrška Hitlera i Musollinija Francu rezultirala porastom simpatija za nacističku Njemačku i fašističku Italiju među određenim dijelovima klera u Hrvatskoj, što je nesumnjivo dovelo do jače podrške Crkve za uspostavu NDH.

Izraz ”peta kolona” potječe iz Španjolskog građanskog rata… Koliku je Franco zapravo imao podršku u španjolskom narodu?

Konkretnu količinu potpore teško je procijeniti jer su se sve strane radikalizirale kako je rat jačao. Očito podrška Francu u petoj koloni u Madridu nije bila toliko snažna koliko se on nadao (njegovi zapovjednici obećali su da će piti kavu u Madridu prije zime 1936. godine), no bilo je i mnogo onih koji se nisu slagali s dramatičnim napadom Republike na španjolske institucije.

Pasivnost zapadnih demokracija u bavljenju španjolskom krizom pokazuje koliko su one uistinu bile traumatizirane nakon Prvog svjetskog rata i spremne smiriti Hitlera pod svaku cijenu kako bi se izbjegao još jedan rat. Na ”preuranjene antifašiste” koji su se prvi ustali protiv fašista u Španjolskoj u početku se gledalo sumnjičavo na zapadu, no nakon 1939. bili su u velikoj mjeri regrutirani za rat te su igrali važnu ulogu u različitim pokretima otpora ili komandos operacijama, posebice u Francuskoj

Narodna fronta je osvojila većinu (iako neznatnu) na zadnjim demokratskim izborima prije rata pa možemo zaključiti da je ljevica imala političku legitimnost, no Franco je imao bolje obučene trupe i saveznike spremne kršiti međunarodne ugovore. Regije poput Katalonije i Baskije bile su protiv Franca zbog njegova vjerovanja u centraliziranu Španjolsku državu, dok su druge regije, primjerice Navarre, dale neke od najodanijih mu trupa.

Koja je ostavština Španjolskog građanskog rata u političkom smislu, je li on uvod u Drugi svjetski? Kako su se prema sukobu republikanaca i frankista postavili tadašnje velike sile poput Velike Britanije, Francuske, Njemačke…?

Iako su mnogi suvremeni politički promatrači vjerovali kako će Španjolski građanski rat pokrenuti novi konflikt u Europi, u konačnici to nije bio okidač koji je izazvao Drugi svjetski rat. Međutim, polučio je mnoge lekcije koje su primijenjene nakon 1939. godine. Nijemci su vrlo vjerojatno bili najučinkovitiji u učenju od Španjolskog građanskog rata, posebice u koordinaciji zrakoplovstva (neslavna Condor Legija) tenkova te pješaštva za vrijeme napada i širenju straha među civilnim stanovništvom. Sovjetski Savez, koji je također slao mnogo aviona i tenkova u Španjolsku, nije puno naučio od španjolskih bitki koje su na više načina sličnije Prvom svjetskom ratu nego Blitzkrieg taktikama u Drugom svjetskom ratu. Kako se sovjetski utjecaj razvijao u republikanskoj vojsci, zapovjednici su postajali sve više opsjednuti pitanjima političke odanosti nego što su marili za vojnu odvažnost na ratištu pridonoseći tako izravno eventualnom porazu.

Ovaj mentalitet prevladavao je u Crvenoj armiji tijekom početnih poraza od Nijemaca u 1941. i 1942. godini. Pasivnost zapadnih demokracija u bavljenju španjolskom krizom pokazuje koliko su one uistinu bile traumatizirane nakon Prvog svjetskog rata i spremne smiriti Hitlera pod svaku cijenu kako bi se izbjegao još jedan rat. Na ”preuranjene antifašiste” koji su se prvi ustali protiv fašista u Španjolskoj u početku se gledalo sumnjičavo na zapadu, no nakon 1939. bili su u velikoj mjeri regrutirani za rat te su igrali važnu ulogu u različitim pokretima otpora ili komandos operacijama, posebice u Francuskoj. Naravno, sudjelovanje preko 250 dobrovoljaca, ”naših Španaca” bilo je od velike važnosti za uspjeh jugoslavenskih partizana, posebno u organizaciji odreda u prvim godinama rata.

(Prenosimo s tportala).

    •  Milanovićeva kandidatura je najljepši poklon HDZ-u
    •  Što je gore za KGK - Radeljić koji laže ili koji govori istinu?
    •  Kako je pripreman teren za ponižavajući napad na Pupovca
    •  Vi ste uzori, nemate pravo na Thompsona!
    •  Kolindina ''inicijativa'' želi podijeliti Europu
    •  Vrijeme je za Sjedinjene Europske Države
    •  Maestralno o suvremenoj Rusiji
    •  Ne volim Hrvatsku, ali...
    •  Žižekova psihoanaliza islama
    •  Čudo pape Franje

> Svi tekstovi ovog autora