1989. nam se nije desila (1)

Pred kraj ove godine, u studenom i prosincu, bilo je nekoliko konferencija kojima je obilježena 25-godišnjica 1989., godine koja u evropskoj novijoj povijesti ima veliki simbolički značaj. Nekako se uobičajilo da akademska zajednica slijedi kalendar jubileja i ”okruglih godišnjica“, pa je tako bilo i ovog puta. Centralno pitanje manje-više svih tih akademskih događaja bilo je: po čemu je 1989. – ako i po čemu – značajna za suvremenu Evropu? Što se iz ove, 25-godišnje perspektive može reći o toj godini-prekretnici u povijesti niza evropskih zemalja?

Odgovori na ova pitanja nisu isti u svim dijelovima Evrope, niti za sve dijelove Evrope. Gledajući stvari iz uobičajene evrocentričke perspektive, 1989. nam ponekad izgleda kao godina/događaj/proces od presudne važnosti za cijeli svijet. Ali, nije se cijeli svijet promijenio te godine, a naročito ne na isti način. Kina je, primjerice, krenula drugim smjerom u odnosu na ono što se događalo u Evropi. S malo ironije, kineski primjer odbacivanja 1989., a potom rasta i stabilnosti u uvjetima koji su bili značajno drukčiji od onih u istočnoj Evropi i post-sovjetskom prostoru, dopušta nam da možda kažemo da je i dalje prerano za zaključivanje o tome tko je, zapravo, pobijedio u Hladnom ratu.

Također, obnova moći Rusije pod Vladimirom Putinom i njen retoričko-simbolički povratak nekim tradicijama nastalim u sovjetsko doba, potiče nas da se pitamo: je li Hladni rat doista gotov? Ili je bio samo privremeno suspendiran u razdoblju od 1989. do 1999. (tj. do intervencije NATO-a protiv tadašnje SR Jugoslavije, oko Kosova)?

Optimističku sliku o pobjedi liberalne demokracije i ”slobodnog tržišta“ nad svim alternativama – koja je projicirana iz liberalnog diskursa upravo 1989., danas ugrožava činjenica da je Evropa u krizi, dok su neliberalne demokracije u ekonomskom, vojnom i političkom usponu. Svijet nikad ne staje, pa je tako iz ove perspektive slika 1989. drukčija nego što je bila, primjerice, 1999., ili čak i 2009.

Ukrajinska kriza vraća nas tom pitanju, pa stoga imamo i dilemu o ”novom Hladnom ratu“. Isto je i s tvrdnjom da je 1989. nastao unipolarni svijet – poredak u kojem postoji samo jedna globalna sila: Sjedinjene Američke Države.

Ali, ta je sila, koliko god bila doista moćna, već 2001. doživjela napad na svom vlastitom teritoriju. Raspad SSSR-a (druge globalne supersile između 1945. i 1989.) pokazuje da nijedna sila – pa ni globalna supersila – nije dovoljno velika da bi bila trajno sigurna. Tako je isto i napad na ”blizance“ i nekoliko drugih važnih meta tog 11. rujna 2001. označio kraj iluzije o tome da smo ušli u potpuno novu, unipolarnu, situaciju – situaciju globalne i apsolutne hegemonijske prevlasti SAD-a i onoga što on simbolizira nad svim alternativama. Ipak je to bio, kao što je rekao Charles Krauthammer u svom članku u ”Foreign Affairs“ iz 1990. – trenutak unipolarnosti (”unipolar moment“). S naglaskom na – trenutak.

Taj trenutak je danas definitivno iza nas. Na rubu Evrope, na evropskoj periferiji, već danas imamo natjecanje u moći i za utjecaj između Evropske unije (unipolarnog gospodara evropskog jezgra, koje se u ovih 25 godina proširilo na istok Evrope, do samih granica Rusije) i Ruske Federacije. U tom prostoru više nije moguće djelovati unilateralno.

Na Balkanu (koji se smanjio iako nije nestao kao politički pojam), sve je snažnije izražena kompetitivnost Evropske Unije (u čijem članstvu nije više samo jedna zemlja Balkana, Grčka, kao što je bilo do 2007., nego tri, a ako se uzme u obzir i Hrvatska, te Cipar – onda čak pet), Turske, Rusije i SAD-a. U cijelom prostoru Srednje i Istočne Evrope odnedavno se pojavljuje i Kina, koja tom prostoru pristupa kao jedinstvenoj cjelini, ne vodeći računa o granici između Evropske unije i zemalja koje su izvan EU-a. Dakle, dok jezgra Evrope ostaje unilateralna, periferija Evrope je danas pod snažnim utjecajem multipolarnosti.

Nova multipolarnost na rubovima Evrope ima utjecaja i na rubne zemlje-članice EU-a. Kao što pokazuju odstupanja od jednoobraznog standarda liberalne demokracije u Mađarskoj, dileme koje u pogledu vođenja svoje energetske politike ima Bugarska, ili nepopularnost EU-a u Grčkoj – da navedemo samo tri primjera – jedan broj zemalja-članica danas također osjeća utjecaj ”magneta“ izvanjskih utjecaja iz susjedstva EU-a.

Pogledi na 1989, međutim, ovise ne samo o temporalnom nego i o geografskom kontekstu iz koje promatramo događaje kao i simbole vezane uz tu godinu. Naša je perspektiva i dalje prilično evrocentrička, a unutar same Evrope – zapadno-centrička. No, 1989. se nije svima dogodila na isti način. Štoviše nekima se – primjerice nama u tadašnjoj Jugoslaviji – nije uopće dogodila. Značajnije su nam bile, a i danas su, neke druge godine (npr. 1990. ili 1991.), od same 1989 – i to i simbolički i u stvarnosti

Tek će se u budućnosti vidjeti hoće li ti utjecaji biti dovoljno snažni da bi uznemirili odnose unutar EU, te eventualno oslabili njenu kohezivnost, a time i unipolarni status kojeg je ostvarila na najvećem dijelu evropskog kontinenta. To ovisi jednim dijelom o namjerama, strategijama i kapacitetima djelovanja alternativnih sila u Evropi i na Evropu, kao i o daljnjem razvoju ekonomsko-političke krize u koju je EU upala prije sedam godina, i s kojom se teško nosi.

Optimističku sliku o pobjedi liberalne demokracije i ”slobodnog tržišta“ nad svim alternativama – koja je projicirana iz liberalnog diskursa upravo 1989., danas ugrožava činjenica da je Evropa u krizi, dok su neliberalne demokracije u ekonomskom, vojnom i političkom usponu. Svijet nikad ne staje, pa je tako iz ove perspektive slika 1989. drukčija nego što je bila, primjerice, 1999., ili čak i 2009.

Pogledi na 1989, međutim, ovise ne samo o temporalnom nego i o geografskom kontekstu iz koje promatramo događaje kao i simbole vezane uz tu godinu. Naša je perspektiva i dalje prilično evrocentrička, a unutar same Evrope – zapadno-centrička. No, 1989. se nije svima dogodila na isti način. Štoviše nekima se – primjerice nama u tadašnjoj Jugoslaviji – nije uopće dogodila. Značajnije su nam bile, a i danas su, neke druge godine (npr. 1990. ili 1991.), od same 1989 – i to i simbolički i u stvarnosti.

Za najveće i najznačajnije zemlje Istočne i Srednje Evrope – Poljsku, tadašnju Čehoslovačku i Mađarsku – 1989. je bila godina oslobođenja od sovjetskog patronata. Nakon dugog razdoblja politike ”ograničenog suvereniteta“ (koja je, doduše, ne sasvim opravdano povezivana isključivo sa sovjetskim vođom Leonidom Brežnjevom, dok je u stvarnosti postojala i na evropskom Zapadu – gdje je nadzornik i kontrolor suvereniteta bila Amerika), te su zemlje svoju suverenost iz nominalne pretvorile u stvarnu. Antisovjetizam – koji je u njima postojao iz različitih razloga – dobio je satisfakciju i povijesnu ”potvrdu“.

Pad socijalizma i raspad SSSR-a značio je za njih nacionalno oslobođenje. To je oslobođenje išlo ukorak s procesom demokratizacije, koja je doduše u Čehoslovačkoj bila neostvariva te je njeno uvođenje rezultiralo u raspadu te zemlje na dvije: Češku i Slovačku. No, taj se raspad dogodio (1993.) na miran način – možda zbog toga što se o njemu odlučivalo u krugu političkih elita, a ne uz mobilizaciju naroda. Narod, zapravo, nije o tom raspadu ni pitan – elite su odlučile da same provedu taj ”razvod braka“, kojeg Abby Innes naziva ”kratkim zbogom“.

Pad socijalizma i raspad SSSR-a značio je za njih nacionalno oslobođenje. To je oslobođenje išlo ukorak s procesom demokratizacije, koja je doduše u Čehoslovačkoj bila neostvariva te je njeno uvođenje rezultiralo u raspadu te zemlje na dvije: Češku i Slovačku. No, taj se raspad dogodio (1993.) na miran način – možda zbog toga što se o njemu odlučivalo u krugu političkih elita, a ne uz mobilizaciju naroda. Narod, zapravo, nije o tom raspadu ni pitan – elite su odlučile da same provedu taj ”razvod braka“, kojeg Abby Innes naziva ”kratkim zbogom“

Taj ”plišani razvod“ dogodio se paralelno s povezivanjem i koordiniranjem političkih poteza u okviru Višegradske skupine, pa su te četiri zemlje od samog početka tranzicije napredovale. Čak i Slovačka za vrijeme Vladimíra Mečiara.

Za Istočne Nijemce, 1989. je bila godina pada Berlinskog zida, koji je simbolizirao ne samo podijeljenu Evropu, nego i podijeljenu Njemačku. Iako je inicijalna parola kojom je srušen Berlinski zid (simbolički 9. studenog 1989.) bila: ”Mi smo narod!“, ona se već dogodine pretvorila u parolu ”Mi smo jedan narod“. Razlika je bila značajna.

Ova prva parola naglašavala je da poredak koji je tvrdio da je demokratski (narodan), to nije. Druga parola, međutim, pozivala je na nacionalno ujedinjenje. Jedan narod, dakle, jedna država. Nijemcima je to i dopušteno, pa su u listopadu 1990. i ostvarili ujedinjenje. Za Njemačku i Nijemce je napravljena iznimka, pri čemu se prvi put pojavio ”argument“ da se radi o ”jedinstvenom (unikatnom) slučaju“.

Jedino je njima dopušteno ujedinjenje – nikome drugome u Evropi, iako je bilo kandidata. (Kasnije će se ”argument“ o ”jedinstvenom slučaju“ ponovno javiti u slučaju priznavanja Kosova od strane novog Zapada i njegovih saveznika.)

Ujedinjenje Njemačke značilo je ne samo kraj Hladnog rata, nego je – simbolički i po političkim posljedicama – zapravo bio i kraj Drugog svjetskog rata, četiri i pol desetljeća nakon njegova stvarnog kraja. Bio je to, naime, kraj poretka koji je, prije svega, bio određen ishodom Drugog svjetskog rata. Njemačka je prestala biti ”iznimka“, zemlja koja i dalje zaslužuje kaznu.

Poslijeratne strukture u Europi bile su stvorene, prije svega, stoga da bi se onemogućio nasilan nacionalizam europskih naroda, a među tim nacionalizmima njemački je tretiran kao najopasniji. NATO je formiran, između ostalog, i zbog toga da bi se Nijemce držalo pod kontrolom (”To keep the Russians out, the Americans in, and the Germans down“), a europske ekonomske i političke integracije imale su svrhu razvijanja antinacionalizma i transnacionalne suradnje – doduše unutar iste ideološko-političke matrice – nasuprot povijesti sukobljavanja i ratovanja. Politika dvaju ne-europskih ”kišobrana“ nad Europom: američkog i sovjetskog imala je istu svrhu.

Povijest 20. stoljeća pokazala je da su europski nacionalizmi suviše opasni da bi se europskim narodima dopustilo da sami i bez ičijeg nadzora odlučuju o pitanjima rata i mira.

Nema dvojbe da je sam referendum o opstanku SSSR-a, kao i dva tjedna ranije održani referendumi o nezavisnosti u Latviji i Estoniji, bio neliberalan, odnosno da građani, čak ni u zadnjim danima Sovjetskog Saveza, nisu mogli slobodno zagovarati opciju koja bi bila suprotna službenoj politici njihove republike

Da bi se Evropa držala u miru i pod kontrolom (dakle, ”to keep Europe down“) najprije je nametnuta vanjska supervizija u obliku bipolarne hladnoratovske strukture, a potom je osmišljena nadnacionalna struktura koja je nastala najprije kao alternativa dvostrukom neevropskom kišobranu nad Evropom, a potom je, s krajem Hladnog rata preuzela i sama ulogu, ovog puta jedinog, ”kišobrana“ – Evropska unija.

Cilj tih struktura bio je isti: kontrola nad nepredvidivim i opasnim nacionalizmima u Evropi. To nije bilo bez razloga. Dovoljno je samo pogledati kakva je zla počinio evropski nacionalizam u 20. stoljeću!

Ujedinjenjem dviju njemačkih država, dogodio se još jedan presedan: oko 16 milijuna nekadašnjih istočnih-Nijemaca pridružili su se NATO-u i Europskoj Uniji, praktički ”preko noći“, bez ikakve posebne pripreme i bez ispunjavanja ikakvih posebnih uvjeta, odnosno kriterija. Taj se presedan nikad kasnije nije ponovio – svi drugi su morali proći određenu transformaciju prije nego im je bilo dopušteno pristupiti NATO-u i EU-u. Cijenu tog brzog priključivanja ne samo Njemačkoj nego i Evropskoj uniji (tada još Evropskoj zajednici) platili su uglavnom zapadni-Nijemci.

Kao što navodi Dušan Reljić na portalu Političke misli, zapadna Njemačka je uložila dvije tisuće milijardi današnjih evra (tj. četiri tisuće milijardi tadašnjih njemačkih maraka) u razvoj istočnih pokrajina. Pa ipak, one još nisu ni približno jednako razvijene kao zapadne.

Ujedinjenje Njemačke značilo je i početak ujedinjenja nekadašnje Istočne i nekadašnje Zapadne (sada samo ”istočne“ i ”zapadne“) Evrope. Nestanak jedne države (Istočne Njemačke) postavio je i pitanje eventualnog nestanka drugih država, pa su – dijelom i zbog toga, iako ne samo zbog toga – uskoro nestale i tri socijalističke federacije: SSSR, Jugoslavija i Čehoslovačka. To je stvorilo 23 ili 24 (ovisi o tome kako se tretira Kosovo) nove države u Evropi, a još toliko drugih entiteta i teritorija – ili više – ih je proglasilo nezavisnost koja nije priznata.

Ne želi svaki narod državu. U mnogim slučajevima, ne samo nakon 1989. nego i pri raspadu imperija, države su nastajale, a da ih njihovi narodi, zapravo, nisu htjeli. Štoviše, nisu znali što bi s njima: ni kako da ih osiguraju i obrane, ni kako da ih upotrijebe i njima upravljaju u korist javnog dobra

Nastanak mnogih novih država iznenadio je čak i njihove građane, od kojih mnogi ne samo da nisu nikad mogli zamisliti raspad starih i nastanak novih država, nego to nisu ni željeli.

Primjerice, od 15 sovjetskih republika na referendumu o opstanku ili raspadu SSSR-a (održanom 17. ožujka 1991.), devet ih se izjasnilo da žele opstanak Sovjetskog Saveza, i to sa sljedećim postocima: Rusija 73%, Azerbejdžan 94.1%, Bjelorusija 83.7%, Kazahstan 95%, Kirgistan 96%, Tadžikistan 97%, Turkmenistan 98%, Ukrajina 71.5% i Uzbekistan 94.7%. Izlaznost na taj referendum je u svim ovim republikama bio preko 75%. Od ukupnog broja registriranih birača u SSSR-u, 77.9 % (ili 113.5 milijuna ljudi) glasalo je za opstanak zajedničke države, dok je protiv bilo 22.2 % (32.3 milijuna).

Referendum, kako navodi Sergej Flere, nije najbolji način da se ustanovi stvarna volja građana – ali, ispitivanja javnog mnijenja o ovom pitanju nisu rađena, pa se po njima ne može zaključivati. Nema dvojbe da je sam referendum o opstanku SSSR-a, kao i dva tjedna ranije održani referendumi o nezavisnosti u Latviji i Estoniji, bio neliberalan, odnosno da građani, čak ni u zadnjim danima Sovjetskog Saveza, nisu mogli slobodno zagovarati opciju koja bi bila suprotna službenoj politici njihove republike. Pa ipak, činjenica je da su čak i ovih devet republika koje su preferirale uniju, uskoro postale samostalne države.

Ne želi svaki narod državu. U mnogim slučajevima, ne samo nakon 1989. nego i pri raspadu imperija, države su nastajale, a da ih njihovi narodi, zapravo, nisu htjeli. Štoviše, nisu znali što bi s njima: ni kako da ih osiguraju i obrane, ni kako da ih upotrijebe i njima upravljaju u korist javnog dobra.

(Nastavlja se).

______

Autor je redovni profesor međunarodne politike na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i glavni i odgovorni urednik časopisa ”Politička misao“. Donedavno je bio glavni analitičar Predsjednika Republike Hrvatske. Članak, ”1989: Godina koja nam se nije dogodila”, kojeg donosimo kao feljton, je objavljen 7. prosinca 2014. na portalu navedenog časopisa za politologiju.

(Prenosimo s portala politickamisao.com).

    •  Odbrana Jovana Ćulibrka i poslednji dani mita o Jasenovcu
    •  Kakav će biti novi Bidenov Balkan?
    •  Bojim se da napadi na Srbe neće prestati
    •  Neoustaštvo je stvarna prijetnja. I vodi prema ratu
    •  Tanja Tagirov nikada nije izdala novinarsku profesiju
    •  Slaba je hrvatska blokada Srbije bez saveznika
    •  Ako izbori ''svađaju narode'', referendumi ih svađaju još i više
    •  Grabar-Kitarović poduprla islamističku dimenziju Erdoğanove politike
    •  Karadžićev rat osramotio je u prvom redu Srbe
    •  I Tito i Latinka Perović su dio neželjene elite

> Svi tekstovi ovog autora